Maruna, Boris, hrvatski pjesnik i publicist (Podprag, 13. IV. 1940 – Zagreb, 14. VI. 2007). Gimnaziju završio u Zagrebu, a potom je 1960. otišao u emigraciju. Živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku. Nakon povratka u domovinu bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (1990–92., 2000–03), glavni urednik Vijenca (1995–97) i Hrvatske revije (1997–2000). Od 2003. do smrti bio je veleposlanik RH u Čileu.
Objavljivao je pjesme, političke i književne eseje i članke. Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio V. Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. U iseljeništvu je objavio pjesničke zbirke I poslije nas ostaje ljubav (1964), Govorim na sav glas (1972) i Ograničenja (1986), a u domovini Ovako (1992) i Bilo je lakše voljeti te iz daljine: povratničke elegije (1996) te zbirke izabranih pjesama Upute za pakleni stroj (1998) i Ovako je pisao Katul (2005). Ključne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog beat-pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od ostalih hrvatskih emigrantskih, od reda anakronih pjesnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom. Odbacivši bolećivu sentimentalnost, Maruna je podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije. I njegovi se eseji temelje na načelu otvorena i izravna govorenja – bez obzira na teme (političke, kulturne, umjetničke), na stupanj njihove profanosti ili obzor očekivanja (Otmičari ispunjena sna, 1995; Što je čuvalo nadu, 2008). Prevodio je djela Octavija Paza, Charlesa Bukowskoga, Nicanora Parre i dr. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2000).
