struka(e):
Lozica, Ivan
hrvatski kipar
Rođen(a): Lumbarda, 10. VI. 1910.
Umr(la)o: Lumbarda, 27. III. 1943.
ilustracija
LOZICA, Ivan, Poslije kupanja, Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Lozica, Ivan, hrvatski kipar (Lumbarda, 10. VI. 1910Lumbarda, 27. III. 1943). Polazio je kamenoklesarsku školu u Korčuli 1923–25., Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926–30 (Rudolf Valdec i Robert Frangeš-Mihanović; 1933. završio specijalku Ivana Meštrovića) te 1933–34. École des Beaux-Arts u Parizu. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1938–41., a potkraj 1942. otišao je u Lumbardu, gdje su ga zbog sudjelovanja u partizanskome pokretu smaknuli talijanski fašisti. Sudjelovao je 1930-ih u izradbi Crkve Presvetoga Otkupitelja (grobnica obitelji Meštrović) u Petrovu polju kraj Otavica te u Meštrovićevu splitskom atelijeru u izradbi karijatida za njegov Spomenik Neznanom junaku na Avali kraj Beograda (1935–36). Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (Frano Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (Aristide Maillol, Auguste Rodin i Antoine Bourdelle), u kratkom je vremenu ostvario jedinstveni opus, u različitim kiparskim materijalima. Zaokupljen ženskim likom, svoj je kiparski izraz tražio u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine (Odmaranje, 1937., Poslije kupanja, 1938). Realističkim pristupom oblikovao je i dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života (Ribar, 1938–39; Dalmatinka s mijehom i Pržinar, 1942; Galijot, 1942), te djela pojednostavnjene, sažete forme (Proljeće i Portret brata Luje, 1942; Portret sestre, Mali akt i Raspelo, 1943). Vrhunac osobne ekspresije dosegnuo je u mramornom Torzu (1942), pročišćena oblika i mekih prijelaza svjetla i sjena, koji je svojom lapidarnošću geste i čistoćom izraza snažno utjecao na poslijeratni razvoj hrvatskoga kiparstva. Djela su mu uvrštena na sve veće predratne zagrebačke (Izložba zagrebačkih umjetnika, 1935–36; Pola vijeka hrvatske umjetnosti, 1938–39; Godišnja izložba hrvatskih umjetnika, 1940) i splitske izložbe (Grupa hrvatskih umjetnika, 1937), na izložbe hrvatskih umjetnika u NDH (Zagreb, 1941–42; Berlin, Beč i Bratislava, 1943) te neizostavno na sve važnije poslijeratne pregledne i retrospektivne izložbe (Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. stoljeća, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Prag, Varšava, 1946–48; 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, 1961., Kiparstvo Hrvatske 19. i 20. stoljeća, 1974., Sto godina Strossmayerove galerije, 1984., Tisuću godina hrvatske skulpture, 1991., ALU 1907–1997., 1997., sve u Zagrebu; Jugoslavenska skulptura 1870–1970., Beograd, 1975). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu, Dubrovniku, Korčuli i Lumbardi. Djela mu se nalaze u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i Gliptoteci HAZU u Zagrebu te Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.

Citiranje:

Lozica, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/37316>.