Lorenz [lo:'rεnc], Konrad, austrijski prirodoslovac, etolog i psiholog (Beč, 7. XI. 1903 – Altenberg, 27. II. 1989). Započeo studij medicine na Sveučilištu Columbia u New Yorku, a u Beču je diplomirao (1928) i doktorirao iz zoologije (1933). God. 1940–42. bio je profesor poredbene psihologije na Sveučilištu u Königsbergu. Osnovao je (1950) i vodio istraživački odjel za komparativnu etologiju na Institutu »Max Planck« u Buldernu (Njemačka), a 1954. postao je ravnateljem Instituta. Od 1961. do 1973. bio je ravnatelj Instituta za fiziologiju ponašanja »Max Planck« u Seewiesenu. God. 1973. osnovao je i vodio odjel za sociologiju životinja u Institutu za poredbena istraživanja ponašanja pri austrijskoj Akademiji znanosti u Beču. Lorenzova znanstvena orijentacija temelji se na originalnoj interpretaciji instinkta kao »programirane« i spontane radnje, koju valja shvatiti kao motoričku nasljednu koordinaciju. Prema tomu, načini ponašanja nisu reakcije na podražaje iz okoline; životinja se rađa s određenom motoričkom sposobnošću ili se ta sposobnost razvija tijekom ontogeneze u procesu dozrijevanja, pa se ne mora učiti. Osnovnim instinktima hranjenja i razmnožavanja Lorenz pridružuje instinkt agresivnosti, koju objašnjava kao instinkt održanja vrste s tri funkcije: a) borbom za ravnomjernu raširenost životinja iste vrste na biotopu, b) selekcijom najjačih konkurentskom borbom, c) obranom mladunčadi. Prvi je opisao fenomen utiskivanja (njem. Prägung, engl. imprinting) kao prirođenu dispoziciju učenja. Njegova poredbena etologija temeljna je orijentacija i za ljudsko ponašanje, jer polazi od pretpostavke i opažanja da ljudsko ponašanje ne počiva samo na učenju, već da je i ono određeno nasljednom koordinacijom i prirođenom pobuđivačkom shemom ili mehanizmom (→ ponašanje). U svojoj najpoznatijoj knjizi Takozvano zlo (Das sogenannte Böse, 1963; englesko izdanje O agresiji – On Aggression, 1963) ustvrdio je da i u ljudi agresija uključuje spremljenu instinktivnu energiju koju treba osloboditi, nakon čega slijedi faza oporavka energije, koju onda opet treba ispustiti (kao što se ispušta i puni voda u vodokotliću). Lorenz je dao važan prilog suvremenoj medicini glede psihosomatskih bolesti (organske bolesti koje ovise o psihičkim konfliktima). Pokazao je kako sukobi u socijalnoj sredini ne vode samo abnormalnomu ponašanju već i tjelesnim bolestima, kao što su porast krvnoga tlaka i infarkt. God. 1973. dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu zajedno s K. von Frischom i N. Tinbergenom za otkrića oblikovanja i očitovanja individualnih i socijalnih modela ponašanja. Ostala značajnija djela: Govorio je sa stokom, pticama i ribama (Er redete mit dem Vieh, den Vögeln und den Fischen, 1949), Tako je čovjek naišao na psa (So kam der Mensch auf den Hund, 1950), O životinjskom i ljudskom ponašanju (Über tierisches und menschliches Verhalten, I–II, 1965–66), Osam smrtnih grijeha civiliziranoga čovječanstva (Die acht Todsünden der zivilisierten Menschheit, 1973), Usporedni biheviorizam: temelji etologije (Vergleichende Verhaltensforschung: Grundlagen der Ethologie, 1978), Djelovanje prirode i ljudske sudbine (Das Wirkungsgefüge der Natur und das Schicksal des Menschen, 1978), Razgradnja čovječnosti (Der Abbau des Menschlichen, 1983).
