Kvarner, u širem smislu, sjeverni dio Jadranskoga mora između velebitske i istarske obale. Otoci Cres, Lošinj, Krk, Rab, Pag dijele ga na Velebitski i Vinodolski kanal, Riječki zaljev, Kvarnerić i Kvarner u užem smislu riječi (more između otoka Cresa i Istre). U rimsko doba ovdje su bile važnije luke Senia (Senj) i Flanona (Plomin), u srednjem vijeku Osor, Krk, Rab i Senj, a od XVIII. st. Rijeka i Senj. – U antičko doba nazivao se Sinus Flanaticus (po Plominu, ant. Flanoni) i označavao je prostor između Istre i otoka Cresa. Nakon propasti rimske Flanone antički naziv zamijenjen je nazivom Kvarner. Ime najvjerojatnije proizlazi iz latinskog naziva [mare] quaternarium, tj. more sastavljeno od četiri dijela, na čvorištu četiriju važnih plovidbenih pravaca (zapadni prema Veneciji i Ravenni, južni prema Zadru, istočni prema Senju i sjeverni prema Rijeci). U predrimsko doba Kvarner su nastavali ilirski Liburni i Histri, a Rimljani su ga osvojili bez većeg otpora. U posljednjem desetljeću V. st. došao je u sastav Ostrogotskoga Kraljevstva, kao dio provincije Liburnije. Nakon uspješne Justinijanove rekonkiste, nešto prije 555. ponovno je postao dijelom Rimskoga Carstva i njegove pokrajine Dalmacije. Sa slavenskim doseljavanjem oko 600. došlo je do promjene u sastavu stanovništva, ali se na kvarnerskim otocima romanski element očuvao bolje i trajnije nego drugdje u Dalmaciji, o čemu svjedoče jezik (krčki dalmatski, tzv. veljotski, u uporabi do u XVIII. st., posljednji mu je govornik umro 1898), očuvana crkvena organizacija i vjerojatna vojna organizacija u Vinodolu. Nakon langobardskog osvojenja Istre, Kvarner je postao važno strateško uporište na bizantskom plovnom putu prema Veneciji. Dok je kopno do Labina pripadalo Hrvatskomu Kraljevstvu, nejasan je odnos hrvatskih vladara prema kvarnerskim otocima u IX. i X. st. Potkraj X. st. otoci su priznavali vlast Venecije (vojni pohod dužda Petra II. Orseola), a 1018. obnovili su prisegu vjernosti njegovu sinu Otonu II. U doba Petra Krešimira IV. i Zvonimira priznavali su vlast hrvatskih kraljeva, čineći sa susjednim kopnom pogranično područje prema Svetomu Rimskom Carstvu (na Bašćanskoj ploči Krajina). U šezdesetim godinama XI. st. Kvarner je kratkotrajno osvojio istarski markgrof Ulrik I. i stvorio na njegovu području Marku dalmatinsku, ali je Zvonimir uz pomoć Arpadovića vratio sva izgubljena područja osim istarske obale (Meranije). U XI. st. kvarnerski su otoci bili središte otpora crkvenim reformama provođenima iz Rima, iako iz Osora potječu neki od najžešćih pobornika reformi (sv. Gaudencije, splitski nadbiskup Lovro). Opiranje reformama stvorilo je plodno tlo za širenje glagoljice. Na kvarnerskom području sačuvani su najstariji glagoljički spomenici u Hrvatskoj (na Krku i Cresu, te u Senju i Plominu). Zahvaljujući papinskim povlasticama (1248. i 1252), senjska biskupija i omišaljski benediktinci dobili su pravo uporabe slavenskog jezika u crkvenom bogoslužju, pa je Kvarner, sve do XIX. st., ostao čvrsto uporište glagoljaštva.
Nakon izumrća Trpimirovića, otoci su došli pod vlast Venecije (1115–16), pod kojom su ostali do Zadarskoga mira (1358). U XI. i XII. st. Rab se isticao kao najjače gospodarsko središte Kvarnera, a potom je Senj postao najznačajnija luka. U XIII. st. Rabljani su na podvelebitskoj obali osnovali Jablanac i vodili borbe sa Zadranima oko Paga. Osor je postao feud mletačke plemićke obitelji Morosini (Maurocen). Od XII. st. Krk i nasuprotno kopno stekli su kao feud knezovi Krčki (Frankapani), koji su odnose s podanicima regulirali statutima (Vinodolski zakonik, Krčki statut). Rijeku je 1471. od grofova Walsee kupio Fridrik III. (IV.) Habsburg, a 1500. Maksimilijan I. naslijedio je baštinu grofova Goričkih, Pazinsku knežiju, a s njom i nekadašnju Meraniju (područje od Rijeke do Labina). Venecija je 1409. i 1480. vratila otoke pod svoju vlast, a Matija Korvin osvojio je 1469–70. Vinodol i Senj, gdje je osnovao Senjsku kapetaniju, jednu od ustrojbenih jedinica protuosmanskoga obrambenoga sustava. Senj je postao u XVI. st. glavnim uporištem uskoka, koji su bili naseljeni i u manjim mjestima na obali. Njihove su akcije ugrožavale mletačku plovidbu Kvarnerom i stanovništvo otoka, a to je dovelo do Uskočkog rata (1615–17), nakon kojega su uskoci bili raseljeni iz Senja (1618). S vremenom su većinu frankapanskih posjeda u Primorju osim Kraljevice preuzeli Zrinski. Luke u Bakru, Bakarcu, Novom i Kraljevici postale su važne za izvoz stoke, bakra i druge robe iz Hrvatske i Ugarske. Nakon slamanja urote hrvatskih i ugarskih velikaša 1671., posjedi Zrinskih i Frankapana bili su konfiscirani i stavljeni pod upravu Austrijske dvorske komore. Ubrzo ih je preuzela Nutarnjo-austrijska komora u Grazu, a s daljnjom centralizacijom države neki uredi u Beču (komercijalna uprava). U doba Rata za španjolsku baštinu (1701–14) javila se ideja o izgradnji pomorskoga uporišta u Hrvatskome primorju. Karlo VI. proglasio je 1719. Rijeku slobodnom lukom, a 1727. započela je izgradnja ceste od Rijeke do Karlovca (Lujzinska cesta). Povezivanje primorskih luka cestama s unutrašnjošću nastavilo se u doba Marije Terezije i Josipa II. God. 1776. Rijeka i primorske luke ušle su u sastav novoosnovane Severinske županije (Rijeka je ubrzo ponovno bila izdvojena). Nakon mira u Leobenu 1797. mletački posjedi na Kvarneru došli su pod vlast Habsburgovaca. Od 1809. do 1813. Kvarner je bio u sastavu Napoleonovih Ilirskih pokrajina, nakon čega je ponovno pripao Austriji. Do 1822. bio je pod izravnom upravom Beča, a kvarnerski su otoci od tada pripojeni pokrajini Istri, s kojom su ostali sjedinjeni do 1918. Rijeka, koja se od 1848., nakon dolaska hrvatske vojske i postavljanja bana J. Jelačića za guvernera, nalazila u sastavu Hrvatske, nakon zaključenja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. bila je izdvojena iz hrvatskog teritorija kao »posebno tijelo« ugarske krune. God. 1870. potpala je pod »provizornu« upravu ugarske vlade i pod njom je ostala sve do sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918. Nakon sukoba zbog statusa toga dijela hrvatske obale, do kojih je došlo nakon I. svjetskog rata, područje kvarnerskih otoka zajedno s Rijekom okupirala je talijanska vojska (4–19. XI. 1918). U rujnu 1920. G. D’Annunzio proglasio je talijansku vlast nad tim područjem (Talijanska regencija Kvarnera). Iste godine potpisivanjem Rapalskog ugovora kvarnerski su otoci (osim Cresa i Lošinja, koji su ostali pod talijanskom upravom) pripali Kraljevini SHS, a Rijeka je bila proglašena neovisnim gradom, da bi 1924. potpisivanjem Rimskih ugovora bila predana Italiji. Početkom II. svjetskog rata cijelo je područje Kvarnera bilo priključeno Italiji, pod čijom je vlašću ostalo do pada Italije 1943. Premda je u rujnu iste godine ZAVNOH donio odluku o priključenju Kvarnera s Rijekom matici zemlji, čime su bili ukinuti svi ugovori Kraljevine Jugoslavije i NDH s Italijom, to je područje do kraja rata bilo pod njemačkom okupacijom. Nakon oslobođenja 1945., konačno je priključenje Kvarnera FNR Jugoslaviji bilo potvrđeno odlukama mirovne konferencije u Parizu (1947).
