Korčula, otok u srednjodalmatinskome otočju; obuhvaća 271,47 km² s 14 594 st. (2021). Leži jugozapadno od poluotoka Pelješca (razdvaja ih Pelješki kanal; u najužem dijelu širok 1,2 km), južno od otoka Hvara i Šćedra, istočno od Visa i sjeverno od Lastova. Pruža se u smjeru istok–zapad; dug je 46,8 km, širok do 7,6 km. Građen je od dolomita, rudistnih vapnenaca, lapora. Najviši vrh Klupca (569 m). Razveden; duljina obale 190,7 km, koeficijent razvedenosti 3,3. Sjev. obala niska, južna strma; na zap. obali prostrani Velolučki zaljev. Otok je okružen mnogobrojnim otočićima: Badija, Baretica, Bisača, Crklica, Gojak, Gubavac, Kamenjak, Knežić, Lučnjak, Majsan, Majsanić, Ošjak, Planjak, Proizd, Rogačić, Sestrica Vela, Sestrica Mala, Sridnjak, Stupa Vela, Stupa Mala, Sutvara, Trstenik, Vrhovnjak, Vrnik (naseljen), Zvirinovik. Sredozemna klima; srednja zimska (siječanj) temperatura 9,8 °C, ljetna (srpanj) 26,9 °C. Godišnja količina oborina oko 1100 mm. Šumovit (crnika, pinija, alepski bor). Veću gosp. važnost imaju Lumbardsko polje i Blatsko polje. Uzgaja se vinova loza, maslina, smokva, voće (badem i dr.), povrće i ljekovito bilje (lavanda i dr.). Ribarstvo; kamenolomi (vapnenac); brodogradnja (Korčula, Vela Luka, Blato), tvornica uklopnih satova za struju (Vela Luka), konfekcije (Blato), preradba plastike. Turizam; marine (Korčula, Lumbarda). U Korčuli je sjedište Mediteranske plovidbe. Uz obalu su naselja: Vela Luka (3772 st., 2021), Korčula (2659 st.), Lumbarda (1209 st.), Račišće (379 st.), a u unutrašnjosti Blato (3282 st.), Žrnovo (1401 st.), Smokvica (868 st.), Čara (595 st.), Pupnat (381 st.) i Potirna (48 st.). – Naseljenost otoka u neolitiku potvrđuju arheološki nalazi na lokalitetima Vela špilja kraj Vele Luke, Jakasova špilja nad uvalom Rasohatica te ostatci neolitičkoga groblja u Žrnovu. Mnogobrojni ostatci iz brončanog i željeznoga doba potvrđuju prisutnost Ilira na otoku. U VI. st. pr. Kr. osnovana je grčka kolonija, koja je zbog bogate crnogorične šume nazvana Crnom – Κόρϰυρα Μέλαıνα (Kórkyra Mélaina). Nova grčka kolonizacija uslijedila je potkraj IV. st. pr. Kr., kada su Grci s otoka Visa (Isejci) osnovali svoju naseobinu u Lumbardi, o čemu svjedoči poznati grčki natpis, tzv. lumbardska psefizma (→ lumbarda). U III. st. pr. Kr. otok je bio sjedište ilirskih gusara, a potkraj istoga stoljeća osvojili su ga Rimljani i nazvali Corcyra Nigra (Crna Korkira). Do I. st. pr. Kr., kada su se na otok naseljavali rimski kolonisti, bio je raseljen veći dio ilirskoga stanovništva. Ostatci rimskoga naselja otkriveni su u okolici Lumbarde, Vele Luke (lokalitet Beneficij), Blata i na Pelegrinu. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva (476) Korčula je bila pod vlašću Ostrogota (od 493), a nakon bizantsko-gotskoga rata došla je pod vlast Bizanta (od 535). Od dolaska Slavena i posebno Hrvata u VII. st. vjerojatno počinje kolonizacija otoka. U prvoj polovici IX. st. osvojili su ju Neretvani, a u X. st. bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet zabilježio je hrvatski naziv za Korčulu (Kurkra ili Krkar). Oko 1000. Mlečani su nakratko zavladali otokom. Izvori za razdoblje 1000–1254. vrlo su oskudni, ali je u XI. i XII. st. stanovništvo otoka vjerojatno priznavalo vlast Zahumlja, a potom i Duklje. Od 1125–29. do 1180. drugi je put bila pod mletačkom vlašću te pod upravom knezova iz mletačke obitelji Zorzi (Giorgi). God. 1180–1221. nalazila se u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Iz 1265. potječe najstariji poznati prijepis Korčulanskoga statuta. God. 1300. stonski je biskup premjestio svoje sjedište na otok pa je utemeljena Korčulanska biskupija. U prvoj polovici XIII. st. korčulanska je komuna nakratko bila pod vlašću humskih knezova, 1254–1358. njom su ponovo vladali Mlečani (knezovi Zorzi), u razdoblju 1358–1420., s povremenim prekidima, hrvatsko-ugarski kraljevi, 1390–94. bosanski vladari, a od 1403. protukralj Ladislav Napuljski te njegov pristaša vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Od 1413. do 1417. bila je pod upravom Dubrovačke Republike, a 1420–1797. dio posjeda Mletačke Republike u Dalmaciji. Pritom je komuna zadržala ograničenu autonomiju, a izgrađene su i mnogobrojne utvrde (najveća u gradu Korčuli) zbog čestih napada osmanskih i gusarskih brodova. Nakon pada Mletačke Republike otok je 1797–1805. bio pod vlašću Habsburške Monarhije, a 1805–13. pod francuskom vlašću. Za Rusko-francuskoga rata 1806–07. Rusi su nekoliko puta osvojili Korčulu. God. 1813–15. otok je bio pod britanskom okupacijom, a 1815–1918. pod vlašću Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Prva talijanska okupacija trajala je 1918–21., nakon čega je Korčula ušla u sastav Kraljevine SHS kao kotar u sastavu Dubrovačke oblasti. Nakon podjele na banovine 1931. Korčula je bila kotar u Primorskoj banovini. Za II. svjetskoga rata pod talijanskom (1941–43) i njemačkom okupacijom (1943–44). Korčula je oslobođena u jesen 1944. kao prvi od srednjodalmatinskih otoka.
