književnost. 1. Sveukupnost pisanih djela, dokumenata, spomenika jednoga kulturnoga kruga.
2. U književnoj znanosti, dvoznačan pojam koji istodobno služi kao obuhvatan klasifikacijski naziv i kao isključiva vrijednosna odrednica za određenu skupinu jezičnih tvorevina. Taj se rascjep razabire već u imenu, koje upućuje na medij pisma (u latinskom korijenu litteratura, odakle ga izvodi većina zapadnih jezika) ili tiska (u hrvatskom jeziku, gdje se pojam izvodi iz knjige) kao da je to samorazumljiv uvjet književnosti. Sve do kraja XVIII. st., međutim, slovo nije bilo odredbeno u razumijevanju fenomena koji se među poznavateljima običavao zvati pjesništvom. Ono je dobilo odlučujući status tek nakon oblikovanja književnog tržišta, i to tako što je novi medij s jedne strane omogućio znatno protezanje dotadašnjega djelokruga književnosti, a s druge strane izuzimao i povlašćivao one koji su imali pristup njegovoj auri. Čuvajući oduvijek zajedničko pamćenje, književnost stječe osobito mjesto tek otkako to pamćenje pismeno pohranjuje jer, ukidajući izravnu komunikaciju, zahtijeva instituciju komentara. Proširen kulturni domašaj stvarao je potrebu da se u nju uključe teme, stilovi, vrste i modaliteti koji joj dotad nisu pripadali, ali je time izazvana obuhvatnost i složenost koja ju uskraćuje neupućenim uživateljima bez odgovarajućeg posredovanja.
Usporedno širenje i sužavanje djelokruga književnosti uočava se već u prosvjetiteljstvu, koje je taj pojam karakteristično izvodilo iz pismenosti tako da je književnost, osim izmišljajnih tvorevina, podrazumijevala npr. i gramatiku, retoriku, povijest, zemljopis, metafiziku i pravo. Kada je I. Kant, međutim, u Kritici moći rasuđivanja (1790) naveo »sud ukusa« kao pretpostavku za njezino razumijevanje, on je očito imao na umu ukus građanske elite koji se svojom odnjegovanošću odvaja od nepismene svijesti i tek time kvalificira za tzv. univerzalnu ljudskost. I Goetheova zamisao svjetske književnosti, razrađivana 1820-ih, polemizirala je protiv zatvaranja u krug domaće kulture jer je otvaranje jedne nacionalne književnosti prema drugima postalo nuždom u doba »slobodnoga trgovinskog prometa duha«. No on je smjesta upozorio na opasnost od diletantizma što ju sadrži masovna opčinjenost raznolikošću svjetskih kultura ako ju ne prati mukotrpno stvaralačko pronicanje u njezino dubinsko jedinstvo. Goetheovo nastojanje da književnost, unatoč raširenosti njezina djelokruga, po svaku cijenu zadrži izvan domašaja priprosta ukusa pokazuje da se razdjelnica, koja je prije međusobno odvajala nacionalne književnosti, premjestila između pismene elite i usmenoga puka. Umjetnička se književnost time počela razgovijetno odvajati od svoje neumjetničke parnjakinje naznačujući usporedno s vlastitom službenom domenom i neslužbeni prostor njezina budućeg razvoja. No onoliko koliko je pismenost u predodžbi XVIII. st. bila povlastica ne samo slova prema glasu već i Zapada prema Istoku, sadašnjosti prema prošlosti, uma prema osjećajima, kulture prema prirodi i muškaraca prema ženama, toliko su iz prosvjetiteljskoga pojma književnosti, osim neprosvijećena puka, ostale isključene i mnoge druge zone proklamirane ljudskosti.
Svojim obuhvatnim naličjem takva neplanirana diskriminacija postupno je dovela do romantičarskoga prevrata. On je izazvao premještanje okvira za razumijevanje književnosti s pisanoga na estetički medij, iz intelektualne u osjetilnu sferu, jer se držalo da ona ima više izgleda ujediniti ljude različitih povijesnih, društvenih i kulturnih položaja. Za romantičare, razabiranje književne kvalitete nije podrazumijevalo toliko znanje, kao obrazovnu stečevinu uma, koliko uživljavanje kao prirodnu sposobnost duše. Prvenstvo osjetilnog odgovora književnom djelu vraća pak pravo pojedincu nasuprot kolektivu, prirodi nasuprot kulturi, djetetu nasuprot odraslomu, glasu nasuprot slovu, Istoku nasuprot Zapadu, ženi nasuprot muškarcu. Posljedica je toga bila da se romantičarski pojam književnosti otvarao prema jezičnomu blagu drevnih i istočnih kultura, usmenim i anonimnim pučkim tvorevinama, dajući u temama i stilu djelâ prednost slobodnoj individualnoj mašti nad nijemim pokoravanjem normi. Književnost više nije podrazumijevala znanstvene i filozofske rasprave, jer se nije vezivala uz propisane standarde ukusa, nego uz stvaralačku kvalitetu otkrivanja novih svjetova. Ali upravo zbog takva svojeg inovativnoga karaktera ona je gubila mogućnost kolektivne ovjere ostajući u svojoj vjerodostojnosti prepuštena nesigurnom individualnom prepoznavanju čitatelja. Proučavatelji upozoravaju da je uspon romana kao tipičnoga proizvoda književnog tržišta na prijelazu s XVIII. u XIX. st. potisnuo retorički model književne komunikacije koji je moralnim, religijskim i znanstvenim normama sputavao autorsku i čitateljsku slobodu te otvarao prostor za izobrazbu njihovih subjekata s pomoću »šetnje imaginarnim rajevima«. Već je Kant bio u svojoj estetici ponukan izvesti pjesničku umjetnost (Dichtkunst) iz izražajne subjektivnosti autora i čitatelja ukidajući pravo retorike na njezino vrednovanje. On je uviđao da su romanopisac i njegov čitatelj u novonastaloj tržišnoj situaciji književnosti, koja udaljava njihove svjetove jednoga od drugoga, ostali lišeni zajedničkih oslonaca ukusa pa zato, riskirajući ishod, moraju sami pokušati prepoznati poruku s druge strane.
Tako se zapravo tek s romantizmom u razumijevanje književnosti uvlači fikcionalnost. Ona ometa neposrednu identifikaciju i u odnosu jednoga čitatelja s drugim i u odnosu čitatelja s književnim likovima koji zbog autorova posredovanja sada jednako tako uključuje opasnost nesporazuma. U fikciji se spontano poistovjećivanje udvaja refleksivnim odmakom koji obilježava specifičnost tzv. estetičkog iskustva nalažući njegovim sudionicima da misaonom aktivnošću prate primarnu osjetilnu uključenost te ju takvom uzastopnom tematizacijom osnaže, razrade i obogate. Navodeći individuu na neprestanu samorefleksiju poduzetih psihičkih angažmana, književnost tako postaje nenadomjestivom praksom društvene izobrazbe subjekta u funkcionalno izdiferenciranu svijetu gdje je čovjek izgubio svoje prirodno mjesto. Dapače, prema Schillerovim analizama na pragu XIX. st., ona se pretvara u posljednje utočište ljudske cjeline pred napadom podjele rada koja je odvojila tijelo od uma. Ako se filozofski i znanstveni tekstovi obraćaju isključivo umu, a trivijalna književnost, upravljana tržišnim zakonima, potiče samo tjelesne nagone, onda jedino još umjetnička književnost omogućuje aktiviranje obojega i time očituje vjernost potisnutoj nedjeljivosti čovjeka.
No takvo balansiranje među polovima, praćeno stalnim naporom da se čitatelji uzastopce distanciraju od jednoga i drugoga, čini od umjetničke književnosti toliko složeno štivo da se više ne može uživati bez promišljena pedagogijskoga posredništva. Iako je i dalje prepoznavao u književnosti nezamjenljiv lijek protiv osipanja društva koji postavljanjem »standarda izvrsnosti« i poticanjem najboljih ljudskih osobina zamjenjuje religiju, filozofiju i znanost, pionir engleske znanosti o književnosti M. Arnold uveo je zbog toga, u Kulturi i anarhiji (1869), književnoga kritičara kao njezina institucijskoga zaštitnika. U duhu Schillerove zamisli estetičkoga odgoja čovjeka, misija je toga »ovlaštenoga čuvara« da s pomoću književnosti pripremi prelazak iz društva rastrgana sitnim interesima u kulturnu zajednicu oplemenjenih subjekata. Koliko god da je »skladno savršenstvo naše ljudskosti« po njegovu uvjerenju bilo u isključivom djelokrugu književnosti, ona u Arnoldovo vrijeme nije više bila sposobna sama poraziti snage kulturnog razdora. Naprotiv, njegov prijedlog da se ideja estetičkoga odgoja čovjeka od sada društveno institucionalizira upozorava na to da je umjetnička književnost, suočena sa sve bezobličnijim profilom omasovljene publike, već odavno bila izgubila samorazumljivost. Vrijednost koja je svojom snagom trebala objediniti cijelo društvo kao da za najveći broj njegovih pripadnika nije više bila ne samo jednoznačna već ni dostupna. Zato je tražila odgojnu instituciju osposobljenu za njezino dugotrajno i strpljivo približavanje.
Kada je oko 1930. preuzeo od Arnolda zamisao akademskoga predmeta književnosti, engleski kritičar F. R. Leavis, oslanjajući se na tradicionalnu ulogu koju je književnost još stoljeće prije stekla u službi nacionalnog osvještenja, dao joj je umjesto socijalno integrativna zadatka poslanje učvršćenja nacionalnog identiteta. Njemački romantičar F. Schlegel (Povijest europske književnosti, 1804), koji je u vlastitoj nacionalnoj književnosti bez ustezanja prepoznavao veliku sintezu svih europskih književnosti, držao je da jedino još ona može razviti u narodu svijest o njegovoj sudbini, iako je radi postizanja te zadaće bolje da neka djela ostanu prešućena. Kada stavlja književnost u službu oblikovanja sposobnosti razlikovnoga vrijednosnog suda kao jedine valjane zaštite od masovne kulture usmjerene prema lakim zadovoljstvima, znakovito je da je sličnu razdjelnicu u književni korpus bio prisiljen uvesti i Leavis. Organski senzibilitet, naime, mogu razviti samo brižljivo probrana djela, što potiče profesore da ustroje takav kanon nacionalnih književnih vrijednosti koji će odoljeti silama razdora industrijskog društva. Ali pretvaranjem tako postavljenoga akademskog predmeta u povlasticu malenoga broja odabranih izjalovila se prvotna široka zamisao društvene uloge književnosti. Dapače, praksa pomnjiva čitanja složenih predložaka, koju je zagovarala Leavisova škola, odbijala je svojom zahtjevnošću masovno čitateljstvo prepuštajući ga u ophođenju s književnošću, protivno prvotno široku emancipacijskomu planu, da se povodi za vlastitim nedovoljno istančanim užitcima.
Kako bi se izbjeglo takvoj samovoljnosti ukusa, sve razvidnijoj na otvorenu književnom tržištu, u ustanovi književne akademije povećavala se potreba za pozornom diferencijacijom vrijednosti pa je to poticalo strukovnu diferencijaciju studija, poznanstvenjivanje njegovih metoda i nazivlja te raščlanjeniju razdiobu predmetnoga područja. Kanoniziranje književne vrijednosti kakvo su zagovarali Arnold i Leavis počelo se doživljavati prenagljenim očitovanjem osobnih sklonosti i uzmicati u korist strpljive rekonstrukcije onoga sklopa razlikovnih odnosa koji stvara zajedničku predodžbu o književnosti mimo preferencija bilo kojega njezina konkretnoga korisnika. Za angloameričke novokritičare i ruske formaliste, koji su u prvim desetljećima XX. st. utemeljili ono što se obično smatra prvim pravim književnoznanstvenim školama, književna vrijednost djela zato više ne proizlazi iz autorove osobnosti, morala, naobrazbe, namjere ili stila, nego iz promjenljivih odnosa u koje djelo ulazi kako s neknjiževnim tako i s književnim vrijednostima pohranjenima u svijesti čitatelja. Književno se djelo tako zapravo neplaniranom preobrazbom svojih značajki neprekidno određuje glede promjenljive pozadine aktualnoga čitanja. U skladu s tim formalisti su odbacili shvaćanje da postoje vrijednosti svojstvene književnosti u svim povijesnim razdobljima i kulturama. Umjesto da budu prirodno zadana, njezina se obilježja situacijski mijenjaju u mreži odnosa koju ni jedan autor ni čitatelj kao njezini sastavni dijelovi ne mogu do kraja osvijestiti jer ih je književna institucija svojim osamostaljenim mehanizmom stavila u službu reprodukcije vlastitih vrijednosti. Za razliku od korisnika, međutim, kojima književni sustav zbog opsluživanja npr. autorske, čitateljske ili kritičarske funkcije izmiče u cijelosti, pa im je pojam književnosti pristran, književni znanstvenici tvrde da sada, pošto su odbacili prijašnju kanonizaciju toga pojma uime rekonstrukcije uvjeta njegova omogućivanja, njime vladaju s potrebne distancije.
Pomnjivo razgraničavanje pojma poduzela je strukturalistička koncepcija 1960-ih. Slijedeći spomenutu formalističku postavku, strukturalisti su upozoravali kako ništa u samome književnom djelu još ne jamči njegov specifično estetički učinak. Kako bi se doprlo do onoga po čemu je književnost »bezuvjetno drukčija od svega ostaloga«, propisuje Tz. Todorov (Poetika, 1968), djela se ne smiju ni tumačiti kao što čini kritika, ni objašnjavati kao što čini znanost jer se time u njih unose izvanjske, bilo osobne ili društveno-ideološke vrijednosti. Jedino poetički opis ostaje vjeran specifično književnoj kvaliteti jer ju ne upisuje nego iščitava, i to ne iz samoga djela, nego iz svih njegovih odnosa u književnom sustavu. Ali ti se odnosi protežu u nedogled ako se nekako ne povuku granice sustava što ga valja uzeti u obzir, a upravo se kroz taj neizbježivi čin konačnog objedinjavanja razlika prokradaju poetičarova prešutna vrijednosna opredjeljenja i njegov pojam književnosti objelodanjuje svoju zatajenu kanonizacijsku stranu.
Kao što je nakon etnološko-antropološkoga, feminističkog i postkolonijalnoga teorijskog obrata pokazala tzv. debata o kanonu, vođena u SAD-u 1980-ih, koliko god se apsolutnim izdavao s obzirom na uključene relativne sudove književnoga korisnika, nijedan okvir postavljen pojmu književnosti ne može poništiti svoju etničku, rasnu, kultur(al)nu, spolnu ili klasnu pristranost. Dapače, što je neki okvir obuhvatniji i autoritativniji u potpori institucijskoga zaleđa koju uživa, to mu je pristranost veća i dalekosežnija u posljedicama. Na tome u posljednje vrijeme inzistiraju predstavnici britanskih i američkih kulturalnih studija, zaključujući kako književnoznanstvenu koncepciju književnosti zbog toga ne bi trebalo povlašćivati nad predodžbom što ju, svaki iz svoje interesne perspektive, njeguju npr. autori, čitatelji, izdavači, knjižari, odgojno-obrazovni i medijski djelatnici, kritičari pa i »opčinjeni« masovni potrošači trivijalnoga štiva kao sastavni dijelovi funkcionalnoga sklopa književne institucije. I ostale suvremene teorijske škole, npr. empirijska znanost o književnosti, novi historizam, povijest mentaliteta (P. Bourdieu), teorija sistema (N. Luhmann), sklone su u današnji pojam književnosti uključiti sve konfliktne učinke praksi proizvodnje, potrošnje, kritičke, pedagogijske i znanstvene reprodukcije književnih tekstova, odnosno diskursa, tehnika, uloga, statusa i položaja što ih razvija svaka od tih praksi poimence.
Iako je u takvoj koncepciji sukob perspektiva neizbježiv, ipak se povlašćivanje jednoga shvaćanja književnosti nad drugim može izvesti iz autoriteta institucije koja ga podupire. Napokon, književna je akademija u procesu oblikovanja zapadne kulture, posve očito i razumljivo, stekla položaj različita utjecajnoga dosega nego iz nje isključena masovna publika. No to ne znači da su obični čitatelji izgubili svaku mogućnost povratnoga utjecaja na nju budući da širenje djelokruga institucije podrazumijeva njihovo uključivanje u sve većem broju. U tom procesu omasovljenja svojih korisnika, znatno ubrzanom nakon demokratske reforme sveučilišta 1960-ih, književna je znanost naslijedila sudbinu same književnosti. Ako je književnost svojedobno radi poželjnoga umnožavanja svojih uživatelja tražila od njih samo pismenost, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, reformirana akademska institucija tražila je samo sposobnost bez obzira na nacionalnost, kulturu, rasu ili spol. Ali pred tako raznolikim akademskim auditorijem, do kojega dovodi uvedeni kriterij meritokracije, naposljetku nije više bilo moguće postići suglasnost o općoj književnoj vrijednosti u ime koje se očekivalo prevladavanje naslijeđenih predrasuda. Osnovni je problem bio u tome što rasni identitet svojega mišljenja znatno lakše može prevladati bijelac, onaj spolni muškarac, a kulturni identitet Europljanin budući da su njihove vrijednosti već ugrađene u tobože opći kanon. Tako se pokazalo da razlika među shvaćanjima književnosti nije toliko u stupnju njihove stvarne univerzalnosti koliko u stupnju prešutnosti njihova usvajanja. Posrijedi je stanje nastalo povijesnom sedimentacijom neravnomjerne raspodjele moći među različitim jezičnim, kulturalnim, rasnim, spolnim i, ne na kraju, disciplinarnim identitetima.
Ako su pak sva shvaćanja književnosti zbog svoje utjelovljenosti poprimila oblik osjetilnog iskustva, i ako radi osvještenja njihove pristranosti, koja je time izazvana, svako od njih traži uvijek ponovno promišljanje, onda u pojmu književnosti zapravo dolazi do izražaja ista ona osjetilno-refleksivna podvojenost koja slovi kao odredbena značajka fikcije od romantizma naovamo. Odatle još ne slijedi zaključak da je pojam književnost fikcija, već samo to da fikcionalna kvaliteta danas u različitoj mjeri zahvaća sve segmente književno-institucijskoga polja uključujući i znanstveni. Zbog toga književnoteorijske škole u najnovije doba, bez prijašnje pretenzije na autoritativnu spoznaju, teže razotkriti fikcionalnost svoje perspektive. Ako je, naime, reflektirana, ta fikcionalnost stječe književno-umjetničko obilježje i time se vrijednosno izdvaja s obzirom na neosviještenu fikcionalnost teorijskih suparnica.
