Ivšić, Stjepan, hrvatski jezikoslovac (Orahovica, 13. VIII. 1884 – Zagreb, 14. I. 1962). Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, studirao hrvatski jezik i klasičnu filologiju u Zagrebu i Krakovu, proučavao slavenske jezike u Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Gimnazijski profesor u Zagrebu 1909–14. Godine 1913. doktorirao je tezom Prilog za slavenski akcenat, 1914. postao docent, 1915. izvanredni, a 1918. redoviti profesor na Katedri za slavensku filologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1920. izabran je za dopisnoga, 1925. za izvanrednoga pravoga člana, a 1929. je postao redoviti pravi član JAZU. Bio je član nekoliko slavenskih akademija i društava te dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rektor Zagrebačkoga sveučilišta. – U širokome rasponu znanstvenoistraživačkoga rada Ivšić je dao za slavistiku vrhunske akcentološke i dijalektološke ostvaraje. Prilog za slavenski akcenat (Rad JAZU, 187/1911) ključna je rasprava u slavenskoj akcentologiji s teorijskom osnovom o slavenskoj akcentuaciji. Kao student u škol. god. 1906/07. Ivšić je u svojem seminarskom radu o Relkovićevu naglasku uočio novi praslavenski akut, koji bilježi znakom ~, a u Prilogu je prvi opisao njegovu fiziologiju i utvrdio da se nalazi u sva tri hrvatska narječja i da ona čine akcenatsku zajednicu. U opsežnim raspravama Akcenat u gramatici Matije Antuna Reļkovića (Rad JAZU, 194/1912) i Akcenat u gramatici Igńata Alojzija Brlića (Rad JAZU, 194/1912) rekonstruirao je naglasne sustave u tim gramatikama i pronašao podatke za staroštokavski posavski dijalekt, koji je, nakon terenskih istraživanja u gotovo 250 sela, opisao u monografiji Današńi posavski govor (Rad JAZU, 196, 197/1913). Među temeljna djela hrvatske dijalektologije, a i slavistike, pripada još jedna Ivšićeva rasprava, Jezik Hrvata kajkavaca (Ljetopis JAZU, 48/1936), s jezikoslovnim dokazima o pripadnosti kajkavskog narječja hrvatskom jeziku i s razredbom kajkavskog dijalekata na osnovi samo jednoga obilježja – naglaska. O njemu piše i u radu Osnovna hrvatska kajkavska akcentuacija u Pergošića (1574) (Belićev zbornik, 1937). Ivšić je bio vrstan poznavatelj i tumač hrvatske glagoljičke baštine, posebice neliturgijske, o kojoj je napisao 30-ak radova, od enciklopedijskih članaka i novinskih tekstova o Bašćanskoj ploči, do sintetskih prikaza (Sredovječna hrvatska glagoljska književnost, Sveslavenski zbornik, 1930). Objavio je više radova iz pravogovora, pravopisa (Etimologija i fonetika u našem pravopisu, Hrvatski jezik I/1938–39), etimologije, povijesti jezika, metrike, standardologije, prevodio je, uređivao mnogobrojne časopise (Hrvatski jezik, 1938–39) i različita izdanja, npr. »pregledao i priredio« Maretićeve prijevode Ilijade i Odiseje. Posmrtno su mu objavljena sveučilišna predavanja u knjizi Slavenska poredbena gramatika (1970., priredili J. Vrana i R. Katičić), zatim Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (1971) i Enklitike, osobito njihov namještaj u staroslavenskome jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju Ivšić zauzima mjesto vodećega slavista i učitelja mnogih uglednih hrvatskih jezikoslovaca.
