struka(e): |
ilustracija
ISTOČNI TIMOR, položajna karta
ilustracija
ISTOČNI TIMOR, grb
ilustracija
ISTOČNI TIMOR, zastava
ilustracija
ISTOČNI TIMOR, kamp Mirovnih snaga UN-a

Istočni Timor (portugalski Timor-Leste; tetunski Timór-Lorosa’e, službeno Timór-Leste), država u jugoistočnoj Aziji, u skupini Malih sundskih otoka; 14 954 km². Obuhvaća istočni dio otoka Timora i izdvojeno područje (okrug Oecussi-Ambeno; 815 km², 64 025 st., 2010) na sjeverozapadnoj obali indonezijskoga dijela otoka, te otočiće Ataúro i Jaco. S juga ga oplakuje Timorsko more, na sjeveru je morski prolaz Wetar, a na zapadu ima kopnenu granicu s Indonezijom (253 km); duljina obale iznosi 783 km.

Prirodna obilježja

Nekoć dio australskog šelfa, izdignut iznad morske površine približno prije 4 milijuna godina, građen je uglavnom od morskih sedimenata (pretežito vapnenca). Središnjim dijelom otoka, u smjeru jugozapad–sjeveroistok, pruža se planinski lanac Ramelau, građen od vulkanskih i metamorfnih stijena, s najvišim vrhom Tatamailau (2960 m). Obalna je nizina uska u sjevernome, a šira u južnom dijelu.

Klima je ekvatorska, s visokim temperaturama (srednja godišnja temperatura u nizinama iznosi 24 do 27 °C) cijele godine; kolebanja temperature između najtoplijeg i najhladnijega mjeseca malena su (do 3,5 °C). Planinska područja iznad 1200 m visine imaju umjerenu klimu. Hladniji je dio godine (svibanj–listopad) suh, osobito na sjevernoj obali, a topliji (studeni–travanj) kišovit (vlagu donosi sjeverozapadni monsun). Sjeverni dio otoka ima 500 do 1000 mm oborina godišnje, južni do 2000 mm, a planinsko područje i do 3000 mm. U kišnome su razdoblju česte poplave.

Vodotoci su kratki (najdulji je Lacló, 80 km), u kišnome razdoblju bujičasti, a zimi često presuše. Sjeverna je obala strma; duž obale pružaju se koraljni grebeni. U nizinama prevladavaju savane, jer su prvobitne monsunske listopadne šume u znatnoj mjeri iskrčene; u planinama rastu šume kazuarina, eukaliptusa, sandalova drva i dr.

Stanovništvo

U Istočnome Timoru živi 1 066 409 st. (popis 2010) ili 71 st. na 1 km², a 1 172 390 st. prema procjeni za 2013. Stanovnici su pretežito Papuanci pomiješani s Malajcima i Polinezijcima. Govori se uglavnom austronezijskim jezicima (ukupno tridesetak jezika i dijalekata), od kojih tetunski ima najviše govornika; službeni su tetunski i portugalski. Stanovnici su pretežito rimokatolici (96,9%, 2010), na što je utjecala kolonijalna portugalska vladavina; protestanata je 2,2%, a ostalih 0,9% (2010). Porast broja stanovnika usporava se, pa je u razdoblju 2010–12. stopa porasta iznosila 2,7% godišnje (3,1%, 2007–08). Natalitet iznosi 36,6‰, mortalitet 10,0‰, a prirodni priraštaj 26,6‰ (2012); smrtnost je dojenčadi 45‰ (2012). Stanovništvo je vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 41,4% stanovništva, od 15 do 64 godine 53,9%, a starije je od 65 godina samo 4,7% stanovništva (2010). Očekivano trajanje života iznosi 68,3 godine za žene, a 65,3 godine za muškarce (2012). Ekonomski je aktivno 261 000 st., od čega je nezaposleno 9000 st. (2010). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 51,2%, rudarstvu, industriji i građevinarstvu 8,9%, a u uslužnim djelatnostima 39,9% zaposlenih (2010). Nepismeno je 41,7% stanovništva (2010). Glavni je grad Dili sa 192 652 st. (2010), a ostala su veća gradska naselja Baucau (20 852 st.) i Maliana (16 688 st.). U gradovima živi 29,6% stanovništva (2010).

Gospodarstvo

Ekonomski razvoj nakon završetka indonezijske okupacije 1999. bio je opterećen slabom infrastrukturom, nedostatkom stručne radne snage i stranih investicija (oko 70% infrastrukture razoreno je u sukobima 1999). Početkom 2000-ih Istočni Timor i dalje je u skupini nedovoljno razvijenih zemalja (2014. siromašno je oko 40% stanovništva), unatoč znatnom prirodnom bogatstvu (nafta, plin, zlato, srebro, fosfati, gips, rude bakra i mangana, minerali kroma, nikla, kobalta i dr.). U nastojanju za bržim gospodarskim razvojem, 2011. podnesen je zahtjev za članstvom u ASEAN-u. Vrijednost BDP-a rasla je s 367 milijuna USD (2000) na približno 882 milijuna USD (2010), te na 1 milijardu USD (2011). U tom je razdoblju BDP po stanovniku povećan s 415 USD (2000) na približno 936 USD (2011). Najveći BDP, u vrijednosti od dvije milijarde USD (oko 1584 USD po stanovniku), ostvaren je 2019., a 2021. iznosio je 1,9 milijarda USD (oko 1458 USD po stanovniku). Gospodarski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu, u prosječnom godišnjem iznosu od 95,6 milijuna USD (2010–20; najveće su 2020. u iznosu od 155,4 milijuna USD). U sastavu BDP-a industrija sudjeluje s približno 57%, uslužni sektor s 34%, poljoprivreda s 9% (2017., s BDP-om od 1,6 milijarda USD). Poljoprivreda je uglavnom tradicionalno obiteljska, a o njoj ekonomski ovisi oko 70% stanovništva (2021); u poljoprivrednoj su ponudi kava, riža, kukuruz, kasava, grah, vanilija, razno voće, riba, meso, i dr. U industriji prevladava podržavljeni naftni sektor, u kojem se ostvaruje najveći dio BDP-a, izvoza i državnih prihoda. Stopa je nezaposlenosti 5,1% (2021). S pomoću naftnoga sektora 2005. osnovan je državni fond (po uzoru na Norvešku), kako bi se financirao ostali gospodarski i društveni razvoj, te ublažila velika ovisnost o cijeni energenata na svjetskom tržištu; potkraj 2020. veličina fonda bila je 18,9 milijarda USD. Godine 2020. vrijednost robnog izvoza bila je 97,8 milijuna USD, a uvoza 622 milijuna USD. Više od 80% izvoza čine sirova nafta i plin (iz podmorskih ležišta u Timorskome moru), zatim kava, vanilija, otpadno željezo i dr. Uvozi naftne derivate, vozila, električne i komunikacijske uređaje, strojeve i opremu, rižu, meso, mliječne proizvode, palmino ulje, duhan, pića, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Singapur (41,1%), Južna Koreja (25,1%), Japan (16,5%), Kanada (4,6%) i SAD (4,4%). Najviše uvozi iz Indonezije (35,6%), Kine (30,6%), Singapura (10,6%), Australije (6,5%) i Malezije (4,8%). Veličina je javnoga duga 10% BDP-a (2021).

Promet

Međunarodna je zračna luka Dili (Nicolau Lobato, prije Comoro). Cestovna mreža, duga 6040 km, u lošem je stanju; glavna prometnica ide duž sjeverne obale otoka i nastavlja se u zapadni Timor, odnosno Indoneziju (prema Kupangu). Željeznice nema. Glavna je morska luka Dili.

Novac

Novčana je jedinica američki dolar (dollar; USD); 1 dolar = 100 centi.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području Istočnoga Timora mogu se pratiti od kamenoga doba. Tijekom neolitika, na početku I. tisućljeća pr. Kr., protomalajski ljudi emigrirali su iz Azije na otok. Iako nisu ostavili pisanih tragova, koristili su željezo i bavili se poljoprivredom. Timor je zbog svojega zemljopisnoga položaja ubrzo postao značajna točka na pomorskom trgovačkom putu između Kine i Indije, a od XIII. st. izvoznik skupocjena drva sandalovine. Početkom XVI. st. portugalski pomorci otkrili su Timor i 1556. ondje osnovali Ocussi kao svoju prvu stalnu naseobinu. God. 1613. na otok su došli i Nizozemci, koji su u Kupangu podignuli svoje uporište. Ubrzo je između njih došlo do teritorijalnih sukoba koji su bili nakratko prekinuti britanskom upravom otoka tijekom napoleonskih ratova (1812–15). Ti su sukobi 1859. završili Mirom u Lisabonu, kojim je otok bio podijeljen na sjeverni, nizozemski dio, i na istočni, portugalski dio otoka. Istočni Timor bio je u XIX. st. pretvoren u portugalsku kažnjeničku koloniju. Teški životni uvjeti domorodaca, uzrokovani lošom portugalskom kolonijalnom upravom, uzrokovali su mnoge pobune, među kojima je najznačajnija bila pobuna što ju je vodio Don Boaventura de Manufahi (1895–1912). Tijekom II. svjetskog rata Istočni Timor okupirale su australsko-britanske (1941) i japanske postrojbe (1942–45). Nakon rata bio je vraćen Portugalu.

Tijekom 1945–75. bio je portugalski posjed. Uoči povlačenja kolonijalne uprave izbili su sukobi između pristaša neovisnosti (proglašene u studenome 1975) i zagovornika sjedinjenja s Indonezijom. Na početku prosinca 1975. došlo je do indonezijske vojne intervencije, a potom i aneksije (sredina 1976), koju su osporavali Portugal i UN. Oružani otpor vodila je Revolucionarna fronta za neovisni Istočni Timor (FRETILIN). Tijekom 2000. indonezijske paravojne trupe povremeno su oružano djelovale iz zapadnoga Timora. U kolovozu 2001. na prvim je parlamentarnim izborima nadmoćno pobijedio FRETILIN, a jedan od njegovih osnivača Mari Alkatiri postao je premijer (do 2006). Na prvim je predsjedničkim izborima u travnju 2002. kao neovisni kandidat pobijedio Xanana Gusmão (bivši član vodstva FRETILIN-a). Prijelazna uprava UN-a okončana je u svibnju 2002., a potom je započela UN-ova misija sigurnosne potpore (do 2005). S Australijom je 2002. postignut sporazum o stvaranju zajedničke zone u Timorskome moru, za istraživanje i iskorištavanje nafte i plina u podmorju. Od travnja do lipnja 2006. trajala je vojno-politička kriza (dio vojske pobunio se i podupro protuvladine prosvjede, a potom poveo gerilske napade). Okončana je uz pomoć UN-a i australske vojske koja je predvodila međunarodne mirovne snage (oko 13 500 vojnika i 370 policajaca, uglavnom iz Australije te manjim dijelom iz Novog Zelanda, Malezije i Portugala; posljednje jedinice australskih vojnika povukle su se potkraj 2012). Politički utjecaj FRETILIN-a oslabio je 2007. kada u parlamentu prelazi u oporbu (iako je na izborima dobio relativnu zastupničku većinu, nije uspio sastaviti koalicijsku vladu), dok je njegov kandidat Francisco Guterres izgubio na predsjedničkim izborima (ponovno je poražen 2012). Kao neovisni kandidat pobijedio je José Ramos-Horta, koji je na vlasti bio 2007–12 (u veljači 2008. ranjen je u atentatu koji su izveli pobunjenici odbjegli iz vojnih redova). Politička konkurencija FRETILIN-u postaje stranka Nacionalni kongres za obnovu Timora (CNRT), koju je Xanana Gusmão osnovao u ožujku 2007. Ta stranka predvodi koalicijske vlade 2007–15. i nakon izbora 2018. Tijekom 2012–17. predsjednik republike bio je José Maria Vasconcelos (drugim imenom Taur Matan Ruak, 2002–11. zapovjednik je oružanih snaga; izabran je kao neovisni kandidat). FRETILIN je konačno osvojio položaj predsjednika republike na izborima u ožujku 2017., pobjedom F. Guterresa čiju je kandidaturu podupro i Gusmãov CNRT. U ožujku 2018. postignut je s Australijom sporazum o granicama u Timorskome moru (međunarodna arbitraža započela je 2016), a stupio je na snagu u kolovozu 2019 (time je podijeljena zajednička eksploatacijska zona iz 2002). Na predsjedničkim izborima 2022. Guterres nije uspio dobiti novi mandat; pobijedio je J. Ramos-Horta kao neovisni kandidat (podupire ga i CNRT), te je po drugi put postao predsjednik republike (u svibnju 2022). Sigurnosna povezanost s Australijom održana je potpisivanjem sporazuma o obrambenoj suradnji u rujnu 2022.

Politički sustav

Prema Ustavu od 20. V. 2002., Istočni Timor je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, simbolizira i jamči nacionalnu neovisnost i jedinstvo države te funkcioniranje demokratskih institucija; vrhovni je zapovjednik oružanih snaga; imenuje predsjednika vlade, a na njegov prijedlog druge članove. Predsjednika republike biraju građani na općim, izravnim i tajnim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast obavlja vlada (Vijeće ministara) koja je odgovorna parlamentu. Nacionalni parlament obavlja zakonodavnu vlast, ima najmanje 52 a najviše 65 zastupnika, koji su birani na općim, izravnim i tajnim izborima na razdoblje od 5 godina. Vrhovni sud pravde ima najvišu sudbenu vlast, jamči jedinstvenu primjenu prava u državi. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 17 godina života. Sudbenu vlast obavljaju i Visoki upravni sud, Porezni i Revizorski sud te drugi upravni, prvostupanjski sudovi. Administrativno se država dijeli na 13 upravnih okruga. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 28. studenog (1975).

Političke stranke

Revolucionarna fronta za neovisni Istočni Timor (Frente Revolucionária do Timor-Leste Independente – akronim FRETILIN), osnovana 1974., stranka je ljevice. Nastala je iz pokreta otpora protiv portugalske i indonezijske vlasti. Na prvim parlamentarnim izborima 2001. osvojila je apsolutnu zastupničku većinu. Na vlasti je bila do 2007 (iako na izborima te godine osvaja prvo mjesto po broju zastupnika, malo ispred CNRT-a, nije uspjela sastaviti vladu), a u oporbi do 2015., potom je u koalicijskoj vladi 2015–17. Na izborima 2017. ponovno je prva, neznatno ispred CNRT-a, a na izborima 2018. druga je po broju zastupnika, te je u oporbi. Vođa stranke Mari Alkatiri bio je premijer 2002–06. i 2017–18. Stranački kandidat Francisco Guterres pobijedio je na predsjedničkim izborima 2017 (bio je predsjednik republike do 2022). Stranka je članica Progresivnog saveza. Demokratska stranka (Partido Democrático – akronim PD), osnovana 2001., stranka je centra. Osnivač stranke bio je Fernando de Araújo (na njezinu je čelu ostao do smrti 2015). Po broju zastupnika bila je druga na izborima 2001., četvrta 2007., treća 2012., četvrta 2017. i treća 2018. Tijekom 2001–07. bila je u oporbi, a potom je u vladajućoj koaliciji do 2017. i nakon izbora 2018. Stranački vođa Mariano Sabino Lopes bio je ministar poljoprivrede i ribarstva (2007–15) i ministar za mineralne resurse (2017–18). Nacionalni kongres za obnovu Timora (Congresso Nacional de Reconstrução de Timor – akronim CNRT), osnovan 2007., socijaldemokratska je stranka. Osnivač je i vođa stranke Xanana Gusmão (2002–07. predsjednik republike, 2007–15. premijer). Na izborima 2007. bila je druga po broju zastupnika (iza FRETILIN-a), ali je uspjela stvoriti koalicijsku vladu, ponovno i nakon izbora 2012. na kojima je osvojila relativnu zastupničku većinu. Druga je na izborima 2017 (gotovo izjednačena s FRETILIN-om), a na izborima 2018. predvodi koaliciju Savez za promjenu i progres (s PLP-om i manjim strankama), koja osvaja prvo mjesto po broju zastupnika i sastavlja vladu. CNRT je na predsjedničkim izborima 2022. podupro uspješnu kandidaturu Joséa Ramos-Horte. Stranka narodnog oslobođenja (Partidu Libertasaun Popular – akronim PLP), osnovana 2015., stranka je centra. U parlamentu je od izbora 2017. kada osvaja treće mjesto po broju zastupnika. Na izborima 2018. sudjeluje u koaliciji Savez za promjenu i progres (s CNRT-om i manjim strankama), te je potom dio koalicijske vlade, a stranački vođa José Maria Vasconcelos postaje premijer (2012–17. bio je predsjednik republike; poznat je i pod imenom Taur Matan Ruak).

Citiranje:

Istočni Timor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/istocni-timor>.