igra na sreću, vrsta igre u kojoj rezultat nije unaprijed poznat i pretežno ovisi o slučaju i sreći, a manje o razumu i spretnosti. Cilj je igre na sreću dobitak, a igrački je ulog cijena za sudjelovanje u igri. Ulog i dobitak ne moraju nužno biti novčane vrijednosti, mogu biti stvar ili usluga.
Pojam igre zarana je zainteresirao istraživače u prirodnim kao i u društveno-humanističkim znanostima. Već su istraživanja B. Pascala na ruletu potvrdila povezanost igre na sreću s matematikom. Posebno područje matematike koje se odnosi na problematiku igara na sreću naziva se teorija vjerojatnosti (račun vjerojatnosti). Pritom je osobito svojstvo igara na sreću da konačan rezultat nije moguće predvidjeti sa sigurnošću, premda istraživanje velikoga broja slučajeva pokazuje neku pravilnost. Tako ishod igara poput bacanja novčića ili ruleta za pojedinačnog igrača nije predvidljiv i ovisi o slučaju.
Uvriježene su različite klasifikacije igara na sreću. S obzirom na visinu uloga i dobitka, odnosno gubitka, razlikuju se obično igre na sreću s malim ulogom i ograničenim dobitkom (lutrija, tombola, bingo, loto, športska prognoza, oklade na trkalištima, igre na automatima i dr.) i posebne – hazardne igre na sreću s visokim ulogom i dobitkom, odnosno gubitkom (rulet, bakara, Black-Jack i dr.). U većini država obične su igre na sreću dopuštene širokomu krugu sudionika u igri, jer ne dovode u pitanje njihov socijalni položaj. Naprotiv, posebne se igre na sreću ograničavaju državnim propisima na uži krug igrača, a priređuju se u igračnicama (kockarnica, casino), jer mogu bitno ugroziti egzistenciju igrača i njegove obitelji te izazvati niz negativnih socijalnih i psiholoških posljedica.
Prema broju sudionika razlikuju se privatne igre, na osnovi ugovora na sreću zaključenog između maloga broja igrača (pretežno igre kockom i igraćim kartama), i javne igre s mogućnošću sudjelovanja neograničenoga broja igrača, po propisima državne vlasti. (→ lutrija; loto; toto)
Povijesno gledano, jedna je od najstarijih i najjednostavnijih igara na sreću kockanje. Današnja pravilna šesterostrana kocka s urezanim točkama, od jedne do šest, potječe iz antičkoga grčkog i rimskog doba. Kockanje se spominje i u starim indijskim epovima. Igre kockom razlikuju se po tome upotrebljava li se u igri jedna ili više kocaka, a odluka se donosi jednim ili višekratnim bacanjem kocke. U srednjem vijeku kockanje je bilo najraširenije u Europi, a u suvremeno doba interes za kockanje prenesen je na američko tlo, gdje su omiljene igre craps i kockarski poker.
Složenije su igre na sreću kartaške igre (poker, Black-Jack, preferans, bridž i dr.), oklade, tombole, lutrije, rulet i dr. Nove su suvremene igre na sreću loto, toto, športska prognoza i igre na automatima (slot-machine ili tzv. Jednoruki Jack). U velikome broju država javne igre na sreću priređuju različita društva i udruge radi pribavljanja sredstava za socijalno-humanitarne i dr. svrhe. Visoki i obilni prihodi javnih igara na sreću često su razlogom što država osniva specijalizirane udruge za trajno priređivanje takvih igara (državne lutrijske udruge u velikome broju država). U najnovije doba, igre na automatima sve više potiskuju ostale igre na sreću. Međutim, jednostavnost pravila, mogućnost velikoga dobitka, prilagodljivost odabiranja kombinacija prema mogućnostima igrača, učinile su rulet najatraktivnijom igrom na sreću, koja ni danas ne gubi popularnost.
U Hrvatskoj su sustav i uvjeti priređivanja igara na sreću regulirani Zakonom o igrama na sreću iz 2009 (Narodne novine, 87/2009). Igrom na sreću smatra se igra u kojoj se sudionicima pruža mogućnost stjecanja dobitka u novcu, stvarima ili pravima, pri čemu krajnji ishod ne ovisi o znanju ili vještini sudionika u igri, već o slučaju. Prema istome zakonu, pravo priređivanja igara na sreću RH može prenijeti na trgovačka društva i neprofitne udruge sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske.
