Hrvojev misal, hrvatski glagoljski kodeks, jedina glagoljska liturgijska knjiga za koju se zna da se koristila istočno od rijeka Krke i Vrbasa, 247 pergamentnih folija, najbogatiji i najljepše urešen hrvatskoglagoljski rukopis (96 minijatura i 380 inicijala). Taj rimski plenarni misal napisao je pisar Butko ustavnom glagoljicom, za bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića za crkvu sv. Mihovila u Splitu, između 1403. i 1404., zacijelo u Dalmaciji, i to u njezinu sjevernom dijelu (zadarsko područje). U jeziku je izrazito jak otklon od naslijeđene staroslavenske norme: dominira npr. ikavski odraz jata, velik broj hrvatskih leksema. Neki pak sadržajni dijelovi, npr. blagoslovi, podrijetlo vuku iz samih početaka staroslavenske književnosti. Zamijećenost istočnoga liturgijskog sloja te karakteristična iluminacijska obradba upućuju na lokalizaciju predloška u južnu Italiju, gdje su se prepletale bizantska i rimska liturgijska tradicija. Iluminacije od urešenih i oslikanih inicijala do minijatura na cijelim stranicama (Vojvoda Hrvoje na konju, Sv. Mihovil, Grb vojvode Hrvoja) izveo je nepoznati minijaturist. Uresi se sastoje od biljnih, životinjskih i antropomorfnih motiva, alegorija mjeseci (sa sezonskim radovima u tim mjesecima) i simboličnih motiva vezanih uz život i muku Isusa Krista, svetaca i evanđelista. Na trima minijaturama iz Kristova života prikazane su (u pozadini) zidine Splita, odnosno Dioklecijanove palače. Nakon osmanskog osvojenja Bosne, rukopis Misala nalazio se u Korvinovoj knjižnici u Budimu, potom je dospio u Istanbul, gdje se čuva i danas u knjižnici Topkapi saraja. Prvi je put znanstvena javnost na njega bila upozorena 1849/50. i 1854. Vatroslav Jagić, Lajos Thallóczy i Franz Wickhoff objavili su 1891. kritičko izdanje, a faksimilno izdanje u boji s latiničkom transliteracijom i usporedbom s još tri glagoljska misala izdano je 1973. u Zagrebu.
