Hrvatsko primorje, tradicionalni naziv za priobalni pojas od ušća Rječine do Tribnja (zaselak Mandalina) u Velebitskom podgorju (također Primorje, a stanovnici su Primorci). Nastao je u vremenu političke podijeljenosti hrvatskih zemalja, kada je to bio jedini dio priobalja u sastavu Hrvatske i Slavonije. Nakon I. svjetskog rata uključivao je i otoke Krk i Rab. Nakon II. svjetskog rata u geografskoj se literaturi naziv Hrvatsko primorje odnosio na cjelokupni priobalni pojas u granicama Hrvatske (Sjeverno hrvatsko primorje, obuhvaća Istru i Hrvatsko primorje u tradicionalnom smislu, i Južno hrvatsko primorje, obuhvaća Dalmaciju i dubrovačko područje). – U rimsko doba naselja su nastajala i razvijala se uz putove prema Dalmaciji i unutrašnjosti. U srednjem vijeku u posjedu hrvatskih velikaša krčkih knezova Frankapana; nakon smrti Nikole IV. Frankapana posjed se dijelio na osam ogranaka. God. 1468. kralj Matija Korvin oduzeo je Frankapanima Senj, a 1480. otok Krk postao je mletački posjed. Procesu rastakanja frankapanskih posjeda u Hrvatskom primorju pridonosili su i osmanski prodori i prijelaz nekih primorskih posjeda (na osnovi ženidbenih ugovora) u ruke knezova Zrinskih. Propašću Zrinskih (1670–71) i zapljenom njihovih posjeda započelo je doba potpune prevlasti Habsburgovaca, bez mogućnosti političkog, upravnog i gospodarskog nadzora Hrvatskoga sabora nad područjem Hrvatskoga primorja. Radi ostvarenja politike merkantilizma, ustrojeno je u polovici XVIII. st. od Trsta do Karlobaga jedinstveno područje pod upravom bečkoga dvora. God. 1776. reinkorporacijom su Rijeka i Hrvatsko primorje bili prepušteni hrvatsko-ugarskoj i vojnokrajiškoj upravi. Rijeka je ostala izdvojeno područje (corpus separatum) pod ugarskom upravom; Senj i okolica dospjeli su pod vojnu vlast, a ostatak je bio pripojen banskoj Hrvatskoj. God. 1786. bila je ukinuta novoustrojena Severinska županija i njezin kontinentalni dio pripojen je Zagrebačkoj županiji; područje Rijeke s vinodolskim priobaljem dospjelo je pod ugarsku upravu, a ostatak Hrvatskoga primorja (sa Senjom i Karlobagom) uključen je u sastav Vojne krajine. Njezinim ukidanjem (1881) dio Hrvatskoga primorja pod vojnokrajiškom upravom bio je pripojen novoustrojenoj Ličko-krbavskoj županiji, a obala od Sušaka do Novoga ušla je u sastav Modruško-riječke županije. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918) Hrvatsko primorje (osim Rijeke i Kastavštine) ušlo je u sastav Države SHS. Teritorijalnom podjelom 1922. nalazilo se u sastavu Primorsko-krajiške oblasti (sjedište u Karlovcu); nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije (1929) i novoga teritorijalnoga preustroja (1931) bilo je u sastavu Savske banovine (sjedište u Zagrebu). Od 1939. dio je Banovine Hrvatske. Uspostavom NDH (1941) Hrvatsko primorje i podvelebitsko primorje (bez Kvarnerskih otoka koje je anektirala Italija) formalno čine Veliku župu Podgorje sa sjedištem u Senju, ali je ona faktično bila uključena u talijansku okupacijsku zonu. Tijekom talijanske okupacije razvio se snažan antifašistički otpor, koji jača nakon kapitulacije Italije 1943. God. 1943–45. uslijedila je njemačka okupacija, potom je Hrvatsko primorje, zajedno s područjima koja su između dvaju ratova činila dio Italije (Rijeka, dio Kastavštine), uključeno u sastav Hrvatske.
