Andrija III. Arpadović

ilustracija
ANDRIJA III. ARPADOVIĆ

Andrija III. Arpadović (zvan Mlečanin), hrvatsko-ugarski kralj od 1290 (Venecija, oko 1265Budim, 14. I. 1301). Sin hrvatsko-ugarskoga hercega Stjepana Postuma, najmlađega sina kralja Andrije II. Arpadovića, kojeg starija polubraća (među njima kralj Bela IV.) nisu priznavali Arpadovićem, te mletačke plemkinje Tomasine Morosini. Pravo na hrvatsko-ugarsku krunu osporavali su mu papa Nikola IV., koji je smatrao da je još Stjepan I. Arpadović, prihvativši da ga papa okruni, priznao suverenitet Svete Stolice, Rudolf I. Habsburgovac koji je, proglasivši Ugarsku praznim feudom, krunu zahtijevao za svog sina Albrechta, i napuljski Anžuvinci, koji su polagali pravo na prijestolje preko braka hrvatsko-ugarske princeze Marije Arpadović i napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca. Ipak, nakon smrti kralja Ladislava IV. Kumanca, unuka Bele IV., 1290. okrunjen je za hrvatsko-ugarskoga kralja, priznavši posebnom krunidbenom diplomom privilegije plemstva i biskupa. Andrija III. prvo je odlučio riješiti habsburšku prijetnju te je u ratu 1291., upavši u Austriju, prisilio Albrechta na sporazum nakon kojeg su oni postali bliski saveznici (Andrija je pomogao Albrechtu da postane njemački kralj, a ovaj Andriji u borbama protiv Gisingovaca u Ugarskoj). Anžuvinske aspiracije podržao je papa Nikola IV., a 1292. Karlo Martel, sin Marije Arpadović, proglasio se kraljem. U Hrvatskoj i Dalmaciji su uz Karla Martela pristajali Bribirski i Krčki knezovi, u Slavoniji Babonići, a u Slavoniji i Ugarskoj Ginsigovci s kojima se Andrija borio s promjenjivim uspjehom (1292. oni su ga kratko držali u zarobljeništvu, ali je on te godine, kao i 1295. uspio obuzdati njihove pobune). Nakon što je 1295. Karlo Martel umro, Andrija III. ojačao je središnju kraljevsku vlast, što mu je omogućilo da iste godine imenuje svoju majku za herceginju »čitave Slavonije« (potom je na taj položaj 1297. imenovao svojega ujaka Alberta Morosina), 1298. sazvao je novi sabor te je do kraja života uspio postići određenu stabilnost vlasti i kompromise s nekima od najmoćnijih ugarskih velikaša. Međutim, moćni hrvatski i slavonski magnati (Bribirski knezovi, Babonići i dr.) ponovno su se povezali s napuljskim Anžuvincima te su knezovi Pavao I. i Juraj I. Bribirski doveli u Hrvatsku u kolovozu 1300. kao protukralja Karla I. Roberta, sina Karla Martela. Prije izravnog oružanog sukoba, Andrija III., koji je uspio na svoju stranu pridobiti Ginsingovce te najmoćnijeg ugarskog velikaša Mátéa Csáka, iznenada je umro kao posljednji muški potomak u izravnoj liniji dinastije Arpadovića koja se u izravnoj ženskoj liniji ugasila smrću njegove kćeri Elizabete (1292–1338), koja je od 1310. bila redovnica u samostanu u Tössu (danas dio Winterthura).

Citiranje:
Andrija III. Arpadović. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 1. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2628>.