TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Haydn, Joseph

ilustracija
HAYDN, Joseph

Haydn [hạidn], (Franz) Joseph, austrijski skladatelj (Rohrau, 31. III. 1732Beč, 31. V. 1809). Već je za života bio iznimno cijenjen i slavan. Uz W. A. Mozarta i L. van Beethovena smatra se najznačajnijim predstavnikom bečke klasike. Rođen u sredini koja je bila prožeta ne samo austrijskom već i hrvatskom i madžarskom kulturnom tradicijom, u obitelji obrtnika i ljubitelja glazbe, Joseph i oba njegova brata – Michael i Johann Evangelist – bili su profesionalni glazbenici. Prvu opću i glazbenu poduku dobio je od rođaka u Hainburgu, no već u dobi od 7 do 8 godina postao je dječak zborist u bečkoj katedrali sv. Stjepana; uz to je učio glazbenu teoriju, sviranje violine i čembala te proučavao glazbene traktate baroknih majstora (J. Mattheson, J. J. Fux). Nakon mutiranja morao je napustiti dječački zbor pa se izdržavao glazbenom podukom, nastupima u crkvi i u aristokratskim krugovima. Iz toga razdoblja potječu mnoge njegove komorne skladbe. Promjena je nastupila kada su ga u svoju službu uzeli plemići Fürnberg, Morzin, a od 1761. grof Paul Anton i njegov brat Nicolaus Esterházy u Eisenstadtu, poslije na imanju Esterháza i u Beču. Kao kućni namještenik dobio je dužnosti zamjenika kapelnika, pa je u početku skladao pretežito instrumentalnu glazbu (simfonije, koncerte te glazbu za baryton – gudačko glazbalo iz porodice violončela, koje je N. Esterházy odlično svirao). Od 1766. djelovao je kao kapelnik pa se morao baviti i crkvenom glazbom, što se odrazilo i u njegovoj produkciji (mise, oratoriji i dr.), no nije zanemario ni opernu glazbu za različita slavlja grofovske obitelji. Djela iz 1770-ih osobito su ekspresivna i upućuju na Haydnovu naklonost svojevrsnomu glazbenom Sturm und Drangu. Podupiranje opere na dvoru potaknulo ga je da se od 1776. angažira kao operni impresario. Od 1764., a osobito 1780-ih, njegova su djela redovito tiskana u mnogim europskim gradovima, zbog čega je puno putovao. Iz 1780-ih datira i prijateljstvo s W. A. Mozartom. Godine 1790., nakon smrti N. Esterházyja, dvorski je ansambl bio raspušten, a Haydn je, iako još u službi Esterházyjevih, otišao u Beč; 1790-ih boravio je u Londonu i drugim engleskim gradovima, gdje je održao niz koncerata, skladao i podučavao, a dobio je i počasni doktorat u Oxfordu. Posljednje godine života proveo je u Beču; posvetio se skladanju crkvene glazbe. Iz toga razdoblja potječu dva oratorijska remek-djela – Stvaranje (Die Schöpfung) i Godišnja doba (Die Jahreszeiten), ali i njegova (službena austrijska) Carska himna. Posljednji je put u javnosti nastupio 1803. ravnajući izvedbom svojega djela Sedam posljednjih riječi Kristovih na križu (Die sieben letzten Worte unseres Erlösers am Kreutze).

Haydn pripada nadnacionalnomu stilu druge polovice XVIII. stoljeća iako je u razdoblju od 50-ak stvaralačkih godina prolazio mijene od galantnog i kasnobaroknoga preko izrazito klasicističkoga stila do predvorja romantizma. Skladbe mu se odlikuju transparentnošću forme, ravnotežom između ozbiljnosti i duhovitosti; češće je suprotstavljao stilske značajke nego što ih je sintetizirao, a skladateljski je postupak temeljio na tradicionalnoj postavci o raznolikosti unutar jedinstva te razvijao stil otmjene i znalačke jednostavnosti. Pozorno je razradio sonatni stavak inzistirajući na baratanju motivima.

Polovica Haydnova stvaralaštva posvećena je vokalnoj glazbi. Dok 20-ak scenskih djela nije zaživjelo, značajno je mjesto zauzimala sakralna glazba, koju je njegovao za cijeloga skladateljskoga vijeka: mise (kratke i svečane), oratoriji i mnoge kraće crkvene skladbe najčešće su bili namijenjeni određenim prigodama. Iako oratoriji Stvaranje i Godišnja doba pripadaju sakralnoj sferi, tekstualna svjetovnost i glazbeni simfonizam izdvajaju ih iz ostaloga sakralnoga stvaralaštva. Na području instrumentalne glazbe Haydn je skladao 106 simfonija povijesne i visoke umjetničke vrijednosti, od kojih su mnoge dobile izvanglazbene naslove (npr. br. 100: Vojnička, 101: Sat itd.). Od mnogobrojnih koncerata za različite instrumente (violinu, violončelo, glazbala s tipkama i sl.) mnogi su izgubljeni. Posebno se ističe komorna glazba: 68 gudačkih kvarteta, od kojih su neki nazvani po osobama kojima su posvećeni, 21 gudački trio, 126 trija za baryton i gudače te niz djela za različite ansamble. Glazbu za glazbala s tipkama Haydn je namijenio čembalu, orguljama i ranom obliku glasovira fortepianu. Skladbe su uglavnom pisane za kućnu uporabu njegovih (nekadašnjih) učenika (sonate) ili za kućno skupno muziciranje (zrela klavirska trija, divertimenta). Značajne godine u Haydnovu životu utjecale su i na neke skladateljske mijene, od naivnih mladenačkih djela preko razdoblja traženja do zreloga klasicizma.

Citiranje:
Haydn, Joseph. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=24645>.