Gvatemala (República de Guatemala), država u sjevernom dijelu Srednje Amerike, između Meksika (duljina granice 958 km) na zapadu i sjeveru, Belizea (266 km) na sjeveroistoku, Hondurasa (256 km) i Salvadora (203 km) na istoku te Tihog oceana na jugu i Atlantskog oceana (Karipsko more, odnosno Honduraski zaljev) na sjeveroistoku; obuhvaća 108 889 km².
Prirodna obilježja
Gvatemala se sastoji od primorske nizine uz Tihi ocean, visokoga gorja u unutrašnjosti i nizine uz Atlantski ocean, koja prema sjeveroistoku prelazi u brežuljkasto područje Petén; duljina obale iznosi 420 km, od toga tihooceanske 254 km, a atlantske 166 km. Na sjeveru je gorje građeno od prastaroga kamenja, u središnjem dijelu od mezozojskih naslaga, a na jugu od mladih vulkanskih stijena. Najveća koncentracija vulkana u Srednjoj Americi (33 vulkana) na jugu je zemlje. Acatenango (3976 m), Santa Maria i Santiaguito (3772 m), Fuego (3763 m) i Pacaya (2552 m) aktivni su vulkani, a Tajumulco (4220 m), Tacaná (4064 m), Agua (3760 m) i Atitlán (3535 m) ugasli su. Česti su potresi, mnogi s ljudskim žrtvama. Postoje tri klimatska visinska pojasa (tierra caliente, templada i fria); na visini do 900 m temperatura iznosi 21 do 27 °C, na visini od 900 do 1500 m 16 do 21 °C, a na visini od 1500 do 2700 m 10 do 16 °C. Kišno doba traje od svibnja do listopada. Godišnja količina kiše kreće se od 1000 mm do 3800 mm, na atlantskoj je strani veća nego na tihooceanskoj; u rujnu i listopadu česti su tropski cikloni. Najveće su rijeke Motagua (Tihi ocean) i Usumacinta (Atlantski ocean), a najveća jezera Izabal (590 km²) i Atitlán (127,7 km²); unutrašnji vodeni putovi dugi su 260 km, a za kišnoga razdoblja 730 km. U nizini su raširene tropske kišne šume i savana, a na višim područjima šume hrasta i bora.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2002. u Gvatemali živi 11 237 196 st., a prema procjeni stanovništva iz 2012. godine 15 073 375 st. Od ukupnoga stanovništva 39,5% otpada na čiste Indijance (Indios, potomci Maya), a 60,4% na mješance (Ladinos), bijelce i crnce (0,1%). Gustoća naseljenosti iznosi 103,2 st./km² (2002); najslabije su naseljeni krajevi uz obalne nizine i u Peténu. Stanovnici su uglavnom katolici (57,0%) i protestanti (40,0%) te drugi (3,0%). Porast stanovništva 2,5% (2006–11) odgovara prirodnom priraštaju stanovništva (2,68% ili 26,8‰, 2010), jer je iseljavanje neznatno. Natalitet iznosi 32,3‰ (2010) i daleko je viši od svjetskoga prosjeka (20,3‰), a isto tako i mortalitet 5,5‰ (2010; svjetski prosjek 8,5‰); mortalitet dojenčadi iznosi 24,8‰ (2010). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 15 godina 41,5% st., u dobi od 15 do 60 godina 52,9%, a u dobi od 60 i više godina 5,6% st. (2006). Očekivano trajanje života iznosi 66,7 godina za muškarce i 73,8 godina za žene (2007). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 33,2% aktivnog stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 22,6%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 44,2% st. (2006). Gvatemala ima 5 sveučilišta; najstarije je San Carlos de Guatemala (osnovano 1676., ponovno otvoreno 1910). Službeni jezik je španjolski, a razgovorni su mnogobrojni indijanski jezici. Pismeno je 73,8% st. (2008). Glavni grad Ciudad de Guatemala (1 025 000 st., 2007; šire gradsko područje 3 366 000 st., 2001) ujedno je i najveći grad Srednje Amerike; ostali su veći gradovi (2002): Mixco (277 400 st.), Villa Nueva (187 700 st.), Quetzaltenango (106 700 st.), Escuintla (65 400 st.), Amatitlán (55 800 st.), Chinautla (55 700 st.), Cobán (52 500 st.), Chimaltenango (43 900 st.), Mezatenango (43 600 st.), Coatepeque (41 100 st.), Puerto Barrios (35 300 st.), Chiquimula (35 100 st.), Retalhuleu (34 000 st.), Jalapa (30 500 st.); u gradovima živi 49,9% st. (2011).
Gospodarstvo
Tijekom 1990-ih Gvatemala je pokrenula opsežan program liberalizacije (1995. pristupila je Svjetskoj trgovinskoj organizaciji). Vrijednost BDP-a uvećana je s 19,2 milijarde USD (2000) na 75,6 milijarda USD (2017) i na 78,4 milijarde USD (2018); BDP po stanovniku iznosi oko 4550 USD (2018). Stopa nezaposlenosti je 2,3% (2017), a udjel siromašnoga stanovništva 59,3% (2014). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (63,2%), a slijede industrijski (23,5%) i poljoprivredni (13,3%). Vodeći su poljoprivredni proizvodi šećerna trska, kava, banane, kukuruz, razno povrće, kardamom i dr. U industriji prevladava proizvodnja šećera, kave, hrane, tekstila i odjeće, namještaja, naftnih derivata, kemikalija i gume. Od prirodnih bogatstava posjeduje ležišta nafte i nikla, tropske šume s kvalitetnim drvom, znatan riblji fond i hidroenergetske potencijale. Vrijednost izvoza 2017. bila je 11,1 milijardu USD, a uvoza 17,1 milijardu USD. Najveći udjel u izvozu čine poljoprivredni proizvodi (šećer, kava, banane i dr.), potom naftni derivati i odjeća. Većinu uvoza čine vozila, strojevi i oprema, gorivo, kemikalije, žitarice, građevni materijal i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (33,8%), Salvador (11,1%), Honduras (8,8%), Nikaragva (5,1%) i Meksiko (4,7%). Najviše uvozi iz SAD-a (39,8%), Kine i Meksika (pojedinačno 10,7%) i Salvadora (5,3%). Veličina je javnoga duga 24,7% BDP-a (2017).
Promet
Prometna se mreža sastoji od 800 km željezničke pruge (2007) i 15 700 km cesta (asfaltirano 6920 km, 2009); panamerička autocesta prolazi kroz Gvatemalu u duljini od 830 km. Puerto Barrios i Santo Tomás de Castilla glavne su luke na atlantskoj, a Puerto Quetza na tihooceanskoj obali. Međunarodne su zračne luke Guatemala (La Aurora) i Santa Elena Petén.
Novac
Novčana je jedinica kecal (quetzal; GTQ); 1 kecal = 100 sentava (centavo).
Povijest
Područje današnje Gvatemale osvojili su (1523–24) na čelu s konkistadorom Pedrom de Alvaradom Španjolci, koji su uništili domorodačku državu plemena Quiché iz roda Maya. Godine 1527. osnovana je generalna (glavna) kapetanija Gvatemala, koja je upravno obuhvaćala cijelu Srednju Ameriku (osim Paname). Glavni je izvozni proizvod postao indigo. Gvatemala se 1821. odcijepila od Španjolske. Od 1823. do 1839. bila je u sastavu Centralnoameričke Unije, a od 1839. samostalna republika s predsjednikom J. R. Carrerom (1844–48., 1851–65). Sve do 1944. na vlasti su bili autoritarni predsjednici (caudillos), koji su se oslanjali na vojsku i crkvu. U drugoj polovici XIX. st. Gvatemala je doživjela ekonomski i kulturni napredak, a potkraj istoga stoljeća sve je više padala u političku i gospodarsku ovisnost o SAD-u. Kada je general Jorge Ubico (1931–44) srušen u revolucionarnom, oružanom ustanku, vlast je preuzela demokratska stranačka koalicija Fronta nacionalnoga preporoda. Na prvim slobodnim izborima u prosincu 1944. izabran je za predsjednika Juan José Arévalo (1944–50). U parlamentu je 1945. prihvaćen ustav, koji je uveo demokratske slobode, pravo sindikalnog organiziranja, minimalne radničke plaće i pravo na štrajk. Od 1951. predsjednik je bio Jacobo Arbenz Guzmán; provodio je zemljišnu reformu ugrožavajući interese domaćih veleposjednika i stranih kompanija. Srušen je 1954. državnim udarom, što su ga pomogle SAD. Vlast je preuzela vojna hunta, pa je počelo razdoblje vladavine desničarskih režima (1963. bio je novi državni udar). Proganjani su zagovornici radničkih prava, socijalističkih i liberalnih ideja te prava indijanske zajednice. Od polovice 1960-ih predsjednici države birani su iz vojnih krugova te iz desničarskih i konzervativnih stranaka. Uz pomoć vlasti djelovale su paravojne skupine; u polovici 1970-ih ubile su nekoliko tisuća ljudi. Stanje se u zemlji pogoršalo i nakon niza potresa (1976), u kojima je bilo oko 23 000 poginulih (bez doma je ostalo oko milijun stanovnika). Otpor različitih gerilskih skupina ojačao je na početku 1980-ih, nakon ujedinjavanja u jedinstvenu revolucionalnu frontu. Nakon državnog udara 1982. vojska je u protugerilskim borbama ubila velik broj civila, uglavnom indijanskih seljaka; oko 500 000 ih je raseljeno, od toga je oko 100 000 izbjeglo u Meksiko (1983. bio je novi državni udar). Godine 1985. predsjednik je postao Vinicio Cerezo Arévalo, vođa Demokršćanske stranke. Pokušao je provesti političku demokratizaciju i amnestiju. Nakon neuspjelih državnih udara (1988. i 1989) nastavljeno je oružano djelovanje desničarskih skupina. Otpor im je pružao ljevičarski gerilski pokret Gvatemalsko nacionalno revolucionarno jedinstvo (URNG). Na početku 1990-ih započeli su pregovori vlasti i predstavnika URNG-a; okončani su u prosincu 1996. potpisivanjem niza sporazuma o prekidu borbi, reformi ustavnoga i izbornoga sustava, ograničenoj amnestiji i dr. Time je nakon 36 godina okončan građanski rat u kojem se broj poginulih procjenjuje na više od 100 000, a broj nestalih na oko 40 000 (najviše je žrtava iz indijanske zajednice). Promatrači UN-a 1997. nadgledali su dogovoreno razoružavanje. Potkraj 1999. na izborima je pobijedila desničarska Gvatemalska republikanska fronta (FRG); njezin kandidat Alfonso Portillo Cabrera pobijedio je na predsjedničkim izborima. Proces demokratizacije otežava ekonomska nerazvijenost, veliko siromaštvo i porast kriminala. Tijekom 2000. neuspješni su bili pregovori s Belizeom oko rješavanja teritorijalnoga spora. Od 2012. predsjednik je umirovljeni general Otto Pérez Molina. U rujnu 2015. odstupio je s položaja pod optužbom za korupciju. Na predsjedničkim izborima u listopadu 2015. pobijedio je Jimmy Morales (kandidat konzervativne stranke Fronta nacionalne konvergencije). Od siječnja 2020. predsjednik je Alejandro Gaimmattei, vođa desničarske stranke Vamos (pobijedio je na predsjedničkim izborima u kolovozu 2019).
Politički sustav
Prema Ustavu od 14. I. 1986. (nadopunjen amandmanima 1993), Gvatemala je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i nositelj izvršne vlasti. Biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine bez mogućnosti obnove mandata. Predsjednik imenuje članove vlade, odnosno Vijeća ministara, koji su mu za svoj rad odgovorni. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Kongres Republike (Congreso de la República) sa 158 zastupnika izravno izabranih za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno za sve građane s navršenih 18 godina života; aktivni pripadnici oružanih snaga i policije nemaju pravo glasa i na dan izbora ne smiju izaći iz vojarne. Administrativno je država podijeljena na 22 departmana. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Nacionalni savez nade (Unidad Nacional de la Esperanza – akronim UNE), osnovan 2002., kršćansko-socijalna je stranka. Iz njegovih redova predsjednik republike bio je Álvaro Colom (na položaju 2008–12). Nakon izbora 2015. UNE je drugi po broju parlamentarnih zastupnika, a nakon izbora 2019. ima relativnu zastupničku većinu. Član je Socijalističke internacionale. Vamos (Idemo), osnovan 2017., stranka je desnice. Nakon izbora 2019. druga je po broju zastupnika. Stranački vođa Alejandro Gaimmattei pobijedio je na izborima 2019., te postao predsjednik republike (2000). Fronta nacionalne konvergencije (Frente de Convergencia Nacional – akronim FCN), osnovana 2008., stranka je desnice. Njezin vođa Jimmy Morales bio je predsjednik republike 2016–20. Parlamentarna je stranka i nakon izbora 2019. Svi (Todos), osnovan 2011., kršćansko-socijalna je stranka (nastala odvajanjem od Nacionalnoga saveza nade). Nakon izbora 2015. bila je treća po broju zastupnika, a nakon izbora 2019. ostaje parlamentarna stranka.
Književnost
Prvi tekstovi gvatemalske književnosti na španjolskome jeziku svjedočanstva su španjolskih vojnika, kolonizatora i redovnika. Najpoznatiji je autor Bernal Díaz del Castillo; u djelu »Prava istina o osvajanju Nove Španjolske« (»Historia verdadera de la Conquista de la Nueva España«) iz 1578. polemizira sa svjedočanstvom svojega bivšega zapovjednika Hernána Cortésa i kraljevskoga kroničara Lópeza de Gómare. Kako je za zasluge u osvajanju dobio posjed u Gvatemali, on je djelo i napisao ondje pa ga se zato i može držati gvatemalskim. U tristogodišnjem kolonijalnome razdoblju najznačajnija su djela ostvarili kroničar i pjesnik Eugenio Salazar de Alarcón, koji je u pjesništvo na španjolskome jeziku prvi uveo majanski jezični element u hispaniziranom obliku, Francisco Hernández Arana-Xajilla i Francisco Díaz Gebuta Quej (autori opisa lokalnih majanskih običaja »Memorial de Tecpán-Atitlán« iz 1564), pjesnici Juan de Mestanza, Pedro de Liévana, Baltasar de Orena i Francisco Antonio de Fuentes, te u XVIII. st. basnopisac Rafael García Goyena (1766–1823), pjesnik latinist O. Rafael Landívar (1713–93), autor spjeva na latinskome »Rusticatio mexicana« te O. Francisco Ximénez (1666–1729), koji je u svoju kroniku uključio prijevod na španjolski »Biblije Maja« (»Popol Vuh«), iz koje se razabire kozmogonija toga naroda. U doba stjecanja neovisnosti mjesto nacionalnoga pjesnika stekao je José de Batres y Montúfar (1808–44) »Gvatemalskim legendama« (»Leyendas de Guatemala«). Nakon njega isticao se Antonio José de Irisarri (1786–1868), koji je osim fikcijske proze temeljene na autobiografskim ili biografskim elementima s primjesom pikarske tradicije (»Lutajući kršćanin« – »El cristiano errante«) pisao polemike i bio djelatan političar. U XIX. st. gvatemalsko je pjesništvo bilo pod utjecajem španjolskoga romantizma, a osobito pjesnici Ricardo Casanova y Estrada (1844–1913) i Fernando Cruz (1845–1901). Jedini je značajan prozaik u XIX. st. bio romanopisac José Milla. Od kraja XIX. st., unatoč stalnoj društvenoj nestabilnosti, književni je život u Gvatemali bio vrlo živ, raslojen na mnoge književne krugove i po mnogo čemu blizak književnome životu velikih hispanoameričkih sredina, posebice Meksika. 1920-ih mladi je Miguel Angel Asturias na temelju antropoloških istraživanja pogleda na svijet pretkolumbovskoga naroda Maya-Quiché stvorio vlastiti način transponiranja društvenih pojava u pripovjedni tekst, tzv. magijski realizam: prvo su takvo djelo »Gvatemalske legende« (»Leyendas de Guatemala«) iz 1930., koje su izazvale veliku pozornost međunarodnih književnih krugova (Valéry). Najpoznatije mu je djelo roman »Gospodin Predsjednik« (»El Señor Presidente«), a 1967. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Novi pogled u američku dvojnu stvarnost, što ga je inaugurirao Asturias, potaknuo je sasvim novo gledište američkih pisaca prema vlastitom identitetu i njegovu iskazivanju u Gvatemali i izvan nje. Istaknuti gvatemalski pisci od sredine do kraja XX. st. uglavnom su živjeli izvan Gvatemale zbog dugotrajnih diktatura i političkoga terora u zemlji. Najpoznatiji su Mario Monteforte Toledo (1911–2003), značajan i često prevođen romanopisac i dramski autor (roman »Među kamenom i križem« – »Entre la piedra y la cruz«, 1948., i dr.), koji je uveo ideološki neopterećen novi realizam, i Augusto Monterroso (1921–2003), autor velikoga broja romana i pripovijedaka te nositelj značajnih književnih nagrada u hispanskome svijetu. Najznačajniji je esejist u XX. st. David Vela (1901–92), a dramski pisac Manuel Galich (1913–84).
Likovne umjetnosti
Najstariji kulturni sloj čini kultura Maya (250. pr. Kr. do 900). Od početka XVI. st. podižu se crkve tzv. kolonijalnog stila (tada je sagrađen i grad Antigua); u XVII. i XVIII. st. razvija se lokalna verzija baroka (1776. započinje gradnja grada Guatemale); u drugoj polovici XIX. st. javljaju se neoklasicizam i francuski uzori, a nakon katastrofalnih potresa (1901., 1917) europska racionalistička arhitektura. Od XVI. st. umjetničko središte je bio Santiago de Guatemala (danas Antigua), a poslije se centar premješta u grad Nueva Guatemala, danas Guatemala. U XIX. st. šire se europski utjecaji; talijanski i španjolski kipari podižu mnoge spomenike. Početkom XX. st. prihvaća se impresionizam (Rafael Iriarte, 1876–1962; Carlos Valenti, 1884–1910), poslije se ističe Humberto Garavito (1897–1970) te umjetnici koji ponovno afirmiraju tradicionalnu umjetnost (Andrés Curruchic, 1891–1961). U novije se doba uglavnom slijede suvremena kretanja (Luis Díaz, r. 1939; Elmar Rojas, r. 1937; Roberto Cabrera, 1937–2014; Marco Augusto Quiroa, 1937–2004).