García Lorca [garϑi'a lɔ'rka], Federico, španjolski književnik (Fuente Vaqueros, Granada, 5. VI. 1898 – Granada, 19. VIII. 1936). Pjesnik i dramatičar, jamačno najpoznatiji španjolski književnik XX. st. U mladosti su mu prijatelji bili L. Buñuel, S. Dalí, J. R. Jiménez i drugi. Svoje slikarsko i glazbeno znanje i senzibilitet iskoristio je zanimanjem za pučko pjesništvo i osobiti andaluzijski pučki glazbeni izraz, cante jondo, pretvorivši ih u izvor pjesničkoga nadahnuća. U 1930-ima prokrstario je Španjolskom kao voditelj studentske kazališne družine »La Barraca«, prikazujući širokoj publici najbolja djela Zlatnoga vijeka. Sa skupinom u kojoj su bili R. Alberti, P. Salinas, D. Alonso i dr., pokrenuo je revalorizaciju književne baštine, poglavito L. Góngore. Ta se skupina, poznata kao Generacija ’27, povezala s europskim avangardnim pokretima. Kao osvjedočenog antifašista ubili su ga u građanskome ratu frankisti, bojeći se njegova utjecaja na raspoloženje naroda. Prve zbirke pjesama: Knjiga pjesama (Libro de poemas, 1921), Prve pjesme (Primeras canciones, 1922., izdane 1936), Pjesme (Canciones, 1921–24., izdane 1924). Najpoznatiji su Lorkini stihovi iz zbirki Poema del cante jondo (1931) i Prvi ciganski romancero (Primer romancero gitano, 1928). Potonja izdanja nose poznati naslov Romancero gitano. U njima je najvidljiviji utjecaj andaluzijske pučke kulture. God. 1934. objavio je dulju pjesmu Tužaljka za Ignacijom Sánchezom Mejíasom (Llanto por la muerte de Ignacio Sánchez Mejías), u kojoj je do savršenstva doveo ritam i asonantnu rimu; 1940. u Meksiku posmrtno je objavljeno glavno pjesničko djelo Pjesnik u New Yorku (Poeta en Nueva York), pjesnička transpozicija privlačnosti i odbojnosti susreta s metropolom anglofone Amerike i nadolazećega svijeta. Prva mu je drama Mariana Pineda (1928); slijede Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća (Doña Rosita la soltera o El lenguaje de las flores, 1935) i dr. Najpoznatije su: Krvavi svatovi (Bodas de sangre, 1933), Jalovica (Yerma, 1934) i Dom Bernarde Albe (La casa de Bernarda Alba, 1945), sve tri s temom žene u konzervativnoj sredini. U njima je tragika sudbinâ neopoziva, kao u grčkoj tragediji. García Lorca i danas je jedan od pjesničkih stupova XX. stoljeća na Zapadu. U Hrvatskoj je snažno utjecao na pjesništvo 1950-ih, a zastupljen je u prijevodima drama i u svim važnim antologijama svjetskoga pjesništva XX. stoljeća (Prijevodi: N. Milićević, D. Ivanišević, I. Gómez, Z. Golob i dr.).
