flogiston (grč. φλογıστός: zapaljen), prema shvaćanjima kemičara XVII. i XVIII. st., hipotetska tvar prisutna u svim zapaljivim tvarima i u metalima. Smatralo se da je gorenje i hrđanje uzrokovano oslobađanjem flogistona i mnogo je uzaludnih napora uloženo da se objasni očito neslaganje teorije s opaženim smanjenjem mase nakon gorenja, a povećanjem nakon hrđanja. Flogistonsku teoriju posebno je razradio njemački kemičar Georg Ernst Stahl (1660–1734). Ona je znatno utjecala na tadašnji razvoj prirodnih znanosti, a među pristašama te teorije bili su i ugledni kemičari kao H. Cavendish, J. Priestley i C. W. Scheele. Flogistonsku je teoriju oko 1775. srušio francuski kemičar A. L. Lavoisier. On je opazio da je u proces gorenja uvijek uključen tada novootkriveni element kisik i zaključio da su gorenje i hrđanje procesi spajanja s kisikom.