filološke škole, različite težnje i orijentacije u standardizaciji hrvatskoga jezika. U drugoj polovici XIX. st. pojavila su se različita mišljenja o tome kako treba dovršiti hrvatsku jezičnu standardizaciju. Uobičajilo se tu govoriti o filološkim školama. Temeljna pitanja bila su riješena; štokavska stilizacija, izgradnja civilizacijskog rječnika ponajprije slavenskim jezičnim sredstvima, oslanjanje na književnojezičnu tradiciju i prethodne faze standardizacije, to uglavnom nije bilo sporno. Sporni su bili množinski padeži, ikavski i ijekavski izgovor, prava mjera u odnosu između orijentacije na pučku (novo)štokavštinu ili na sintezu s čakavskim i kajkavskim elementima, stupanj utjecaja koji treba dopustiti pučkomu jeziku, odnosno jeziku kakav je bio u knjigama. Okvirna rješenja bili su postavili ilirci. Njihov je rad nastavljala Zagrebačka filološka škola (Adolfo Veber, Bogoslav Šulek). Tomu ilirskom usmjerenju protivila se Zadarska filološka škola (Ante Kuzmanić). Ona je težila standardizaciji orijentiranoj strogo prema pučkoj ikavskoj štokavštini u duhu tradicije prosvjetiteljske književnosti i inzistirala na hrvatskom imenu jezika. Zagrebačkoj je filološkoj školi bliži Fran Kurelac (Riječka filološka škola). On je sva otvorena pitanja rješavao prema slavenskoj starini. Konačnu je standardizaciju provela škola hrvatskih »vukovaca« pod utjecajem Đure Daničića (Pero Budmani, Armin Pavić, Tomislav Maretić, Ivan Broz). Oni su otvorena pitanja rješavali isključivom orijentacijom na pučku ijekavsku novoštokavštinu. Od morfonološkoga prešli su na fonološki pravopis. Rješenja su im funkcionalna i kao takva prihvaćena. Unatoč njihovu utjecaju ostavile su Zagrebačka i Riječka škola jak pečat u rječniku i stilistici hrvatskoga jezičnog standarda. Hrvatsku književnojezičnu samosvijest najviše su oštetili »vukovci« i time otuđili Hrvate od njihova književnoga jezika, kojemu su kontinuitet okrnjili ipak više idejno i simbolički negoli u zbilji.
