Faulkner [fɔ:'knəɹ], William (pravo ime William C[uthbert] Falkner), američki pisac (New Albany, Mississippi, 25. IX. 1897 – Byhalia, Mississippi, 6. VII. 1962). Odrastao je u ruralnome provincijskom kraju na sjeveru države Mississippija u kojem su proživjela četiri naraštaja njegove obitelji (kao dijete s roditeljima se iz rodnoga mjesta preselio u obližnji Ripley, a potom u Oxford u kojem je proveo većinu života). Obiteljska je predaja, kao i ona rodnoga kraja, u kojoj je osobito prominentno mjesto imao njegov pradjed William Clark Falkner, živopisna osobnost onodobnoga američkoga Juga, pukovnik u Američkome građanskome ratu i sam čitan (iako slab) pisac, utjecala na Faulknerovo formiranje. Pred kraj Prvoga svjetskoga rata kraće vrijeme živi u New Havenu, prijavljuje se, priželjkujući ratnu slavu, u srpnju 1918. u britansko ratno zrakoplovstvo (RAF), ali je do kraja rata tek u Torontu polazio teorijsku nastavu u pilotskoj školi. Stekavši status veterana, po povratku u Oxford, iako nije završio srednju školu, polazi predavanja iz engleske, francuske i španjolske književnosti na tamošnjem sveučilištu (University of Mississippi) 1919–20. Prekinuvši studij, odlazi u New York gdje je radio u knjižari i kretao se u umjetničkoj četvrti Greenwich Village, potom, ponovno u Oxfordu, vodi poštu Sveučilišta (potkraj 1920-ih neko je vrijeme nadzornik u sveučilišnoj električnoj centrali). Pošto je 1919. objavio prve književne radove, u razdoblju 1920–25. povremeno piše eseje i kritike, većinom o poeziji suvremenika, a 1925. uz novčanu potporu prijatelja Phila Stonea objavljuje zbirku pjesama Mramorni faun (The Marble Faun), u kojoj se očituju utjecaji Algernona Charlesa Swinburnea, kao i općenito iskustvo lektire europskoga esteticizma. Šestomjesečni boravak 1925. u New Orleansu, »Parizu američkoga Juga«, ondašnjemu značajnomu književnome središtu, živopisnome gradu umjetnosti i boeme, nadahnuo ga je na pisanje pripovjednih djela te mu, nakon boravka u Europi (Italija, Engleska i Francuska, napose Pariz) izlazi prvi roman Vojnička plaća (Soldiers’ Pay, 1926), o razočaranim vojnicima povratnicima iz Prvoga svjetskoga rata, radnje smještene na američki Jug (iako ne u Mississippi), u kojem je već upotrijebio i tehniku struje svijesti, što će je do vrhunca razviti u najuspjelijim djelima. Sljedeći roman Komarci (Mosquitoes, 1927) svojevrsna je satira književne scene New Orleansa, prepoznatljivih likova (u liku pisca Dawsona Fairchilda, primjerice, ismijao je ranijega prijatelja Sherwooda Andersona) te ponešto pretjerana verbalizma, u kojem su zamjetni utjecaji pisaca »izgubljena naraštaja«. Nakon tih djela odbijen mu je 1927. genealoški roman Zastave u prašini (Flags in the Dust, objavljen 1973), o propasti velikaške južnjačke obitelji, što ga je, uz znatnu pomoć urednika Bena Wassona, potom preradio te naslovio Sartoris (1929). Tim je ostvarenjem, kojega je glavni junak John Sartoris oblikovan prema njegovu pradjedu i nadahnut obiteljskom poviješću, započelo takozvano veliko razdoblje njegova stvaralaštva koje će potrajati do početka 1940-ih. Priču romana smjestio je u fikcionalni predio indijanskoga imena Yoknapatawpha (isprva Yocona, prema rijeci u rodnome kraju), koje bi značilo »rascijepljena zemlja«, i gradić Jefferson, izmaštana mjesta smještena na sjeveru Mississippija te oblikovana prema rodnome gradiću i pripadajućemu okrugu Lafayette, što postaje prostor većine njegovih daljnjih djela. Na tlu te »proklete zemlje« propitivao je Faulkner i svoje shvaćanje ljudske egzistencije rastrgane između krvna naslijeđa, nepronične sudbine, grijeha predaka i nužnosti zavičajnosti. Buka i bijes (The Sound and the Fury, 1929) je njegov najglasovitiji roman i jedan od vrhunaca tehnike struje svijesti u modernoj književnosti, naslova preuzetoga iz stihova tragedije Macbeth Williama Shakespearea (u kojoj naslovni lik konstatira da je život »bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa«). Virtuozno je to oblikovano djelo o propasti nekoć ugledne obitelji Compson. U središtu su trojica braće i sestra Caddy (Candace) što odrastaju s manjkom roditeljske ljubavi. Roman je podijeljen u četiri dijela: prva tri dijela ispripovijedana su strujom svijesti, unutarnjim monolozima svakog od braće: mentalno zaostalog Benjyja čije je kazivanje na razini neposrednog dojma, predjezik između krika i šutnje, sintaktički i leksički reducirano u niz slika, tankoćutnog studenta Quentina kojega u samoubojstvo odvede žudnja prema sestri i opsjednutost sjećanjima, čija je struja svijesti smisleno i sintaktički zamršena i ispremiješana, te proračunatog, hladnog i koristoljubivog špekulanta Jasona, dok se u posljednjemu poglavlju pripovijeda u trećemu licu, ali s točkom gledišta bliskom crnačkoj sluškinji Dilsey (simbolu majke). Presudan je način na koji Faulkner rabi oblikovne mogućnosti jezika i vremena u razvijanju nekoliko središnjih tema (bratsko-sestrinska ljubav, obiteljska čast, samouništenje, putenost, sebičnost) i konkretnih motiva i situacija (Caddyna seksualnost i naposljetku trudnoća, Benjyjeva kastracija, Quentinovo samoubojstvo), u slijedu od alogičke Benjyjeve svijesti preko Quentinove traumatizirane i Jasonove pragmatičke svijesti do suosjećajnog bića Dilsey. I u sljedećem romanu, Kad ležah na samrti (As I Lay Dying, 1930), s naslovom preuzetim iz Odiseje, koji je napisao za samo 47 dana, o putu članova siromašne južnjačke farmerske obitelji Bundren koji tijelo preminule majke prevoze na daleko groblje u Jeffersonu, kako bi joj ispunili posljednju želju, iznova razrađeno rabi tehniku struje svijesti. Priča je izložena kroz mnoštvo različitih pripovjednih motrišta (unutarnjih monologa 15 likova), u svojevrsnoj pripovjednoj polifoniji, s majstorskom uporabom lokalnih idioma te prepletanjem crnoga humora, groteske, tragičkih i poetskih tonova. Otad započinje razdoblje razmjerno šire čitanosti njegovih djela čemu je osobito pridonio »senzacionalistički« roman Svetište (Sanctuary, 1931), s mnoštvom bizarnih motiva nasilja i seksualnoga zastranjenja te gorkoga humora, pa Faulkner počinje živjeti kao profesionalni književnik (još 1930. kupuje vilu na rubu Oxforda, a 1938. i imanje), uz scenarističke angažmane u Hollywoodu; potpisan je kao koscenarist na šest filmova od kojih su najuspjeliji Imati i nemati (To Have and Have Not, 1944., prema romanu Ernesta Hemingwaya) i Duboki san (The Big Sleep, 1946., prema romanu Raymonda Chandlera), oba u režiji Howarda Hawksa. Istodobno je nastavio objavljivati kratke priče, većinom u uglednim časopisima (Saturday Evening Post, Collierʼs), sakupivši ih u dvjema zbirkama (1931. i 1934). U sljedećem romanu, Svjetlost u kolovozu (Light in August, 1932), isprepleće teme južnjačkoga rasizma, vjerskoga fanatizma i opsjednutosti prošlošću u složenoj radnji što se prelama kroz očišta pripovjedača te likova u bogatom spletu međusobnih veza, kao i u problematičnome odnosu prema njihovu vlastitu identitetu, spojivši realizam opisa društvenoga miljea sa sveopćom simbolizacijom u kojoj su tri primarna lika nositelji triju glavnih tema. Roman Abšalome, sine moj! (Absalom! Absalom!, 1936) je uz Buku i bijes vrhunac njegova opusa, kao i sklonosti dugim i zapletenim rečenicama. U njemu je priča o usponu i padu plantažera Thomasa Sutpena, opsjednutoga željom za formiranjem obiteljske dinastije, i tragičnoj sudbini njegovih potomaka u razdoblju prije, tijekom i poslije Američkoga građanskoga rata, izložena višestruko posredovanim pripovijedanjem, koje većim dijelom izlaže mladi Quentin Compson (lik iz Buke i bijesa), temeljenim na sjećanjima očevidaca i slušatelja događanja, uz dopune nagađanjima i pretpostavkama. U tom smislu taj je roman, kojega je glavna tema prošlost kao konstitutivni dio identiteta, ali i opterećenje, i u kojem je Faulkner napose razvio temu veze rasnih i seksualnih odnosa na Jugu, ponajprije roman o prirodi, mogućnostima i nužnostima pripovijedanja. Slijedile su dvije zbirke pripovijedaka koje se zbog snažne strukturne i tematske povezanosti mogu smatrati i romanima: Nepobijeđeni (The Unvanquished, 1938), o obitelji Sartoris, i Siđi, Mojsije (Go Down, Moses, 1942), u kojoj osobito propituje rasne probleme, te kratki roman Divlje palme (The Wild Palms, 1939; poznat i pod naslovom Ako tebe zaboravim, Jeruzaleme – If I Forget Thee, Jerusalem), sastavljen od dviju simbolički povezanih pripovijesti. Tada je objavio i roman Zaselak (The Hamlet, 1940), vrstan primjer groteske i satiričko-ironijskoga modusa, prvi dio trilogije o usponu obitelji Snopes koju je nastavio romanima Grad (The Town, 1957) i Palača (The Mansion, 1959). U američke kritike od početka uglavnom pozitivno ocjenjivan, ali ne u potpunosti afirmiran, od svojih je prvih velikih romana uživao visoku recepciju u Francuskoj (gdje je već 1933. objavljen prijevod Svetišta s predgovorom Andréa Malrauxa), a od sredine 1930-ih i u Velikoj Britaniji, da bi zbirka ulomaka iz njegovih djela u izboru Malcolma Cowleyja Džepni Faulkner (The Portable Faulkner, 1946) ključno pridonijela njegovoj konačnoj afirmaciji u SAD-u. Nakon te knjige objavljuje roman kriminalističkog zapleta sa središnjim mjestom rasnih odnosa Uljez u prašinu (Intruder in the Dust, 1948), svoj dotad najveći knjižarski uspjeh, te zbirku detektivskih novela Konjički gambit (Knightʼs Gambit, 1949), a 1950., kada mu izlaze Sabrane priče (Collected Stories), dobio je Nobelovu nagradu za književnost (za 1949. godinu kada nagrada nije dodijeljena). Od tada češće putuje, u više navrata u kulturnim misijama u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova: 1955. u Japan (Nagano), 1957. u Atenu, 1961. u Venezuelu, a 1957. i 1958. gostujući je pisac na Sveučilištu Virginije u Charlottesvilleu. U tom razdoblju objavljuje još Rekvijem za opaticu (Requiem for a Nun, 1951), sastavljen od dramskih i pripovjednih dijelova, koji je razradba motiva i fabule iz Svetišta, Bajku (A Fable, 1954), alegorijski roman s radnjom na zapadnome bojištu 1918., koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom 1955., te roman elegično-komičkog ugođaja, s temom inicijacije mladog protagonista, Lupeži (The Reivers, 1962., Pulitzerova nagrada 1963). Prema njegovim je djelima snimljeno desetak filmova od kojih su najuspjeliji Uljez u prašinu (Intruder in the Dust, 1950) Clarencea Browna, Potamnjeli anđeli (The Tarnished Angels, 1958) Douglasa Sirka (prema romanu Pylon, o pilotima, iz 1935), Dugo toplo ljeto (The Long Hot Summer, 1958) Martina Ritta (prema motivima iz romana Zaselak). Nadahnut kulturom poraza američkoga Juga, Faulkner je razvio specifičnu manirističku poetiku u kojoj zaokupljenost jezikom, stilom i načelima naracije neprestano upućuju na artefaktualnost samoga književnog djela i pripovjednoga čina. Majstor strukturiranja djela na opozicijama i rascjepima pojedinačnih i skupnih figura i značenja: između bijelaca i crnaca, osiromašenih aristokrata i novih bogataša, propadanja i opstajanja, izvanvremenosti i protoka vremena, mimetskoga i simboličkoga, poetskoga i grotesknoga, tragičkoga i ironijskoga, Faulkner razrađeno miješa vremenske planove i pripovjedačka motrišta radi stvaranja dojma trajne prisutnosti prošlosti kao konstante ljudske sudbine: prošlost je u Faulknera po Jean-Paulu Sartreu »uvijek nazočna, neprestana opsjednutost«, u njoj ne obitava spasenje, Faulknerovo je vrijeme, kako je utvrdio njegov biograf André Bleikasten, »sadašnjost u prošlosti i budućnosti«, u kojem leži kob pa su stoga za Faulknerov opus paradigmatske riječi iz Rekvijema za opaticu: »Prošlost nikad nije mrtva. Čak nije niti prošla.« Spojivši provincijalnu zavičajnost američkoga Juga s modernim eksperimentalnim stilskim postupcima, od svih se modernih pisaca najviše približivši Jamesu Joyceu u miješanju stilske izražajnosti i hipertekstualne literarnosti, potvrdio se Faulkner kao jedan od najznačajnijih američkih i svjetskih pripovjedača XX. stoljeća, s opusom u samom vrhu moderne i modernističke književnosti.
