eklekticizam (prema grčkom ἐϰλεϰτıϰός: koji izabire), postupak učenjaka, filozofa ili umjetnika da iz različitih teorija, sustava, stilova i sl. probiru, prihvaćaju i primjenjuju ono što im se čini najprikladnije, umjesto da sami izgrađuju vlastiti znanstveni sustav ili umjetnički stil. Eklektički postupak skupljanja po različitim teorijama i filozofijama redovito ne dovodi do nekoga koherentnog, organski sraslog sustava i nazora, već taj mozaik različitih mišljenja ostaje nerijetko nedosljedan skup postavki u kojima su vidljivi i proturječni utjecaji što se uzalud pokušavaju »pomiriti« i povezati. Filozofski eklekticizam javlja se već u antici (Diogen Laertije prvi je tako nazivao učenje Potamona iz Aleksandrije), kod Cicerona, u novijoj Akademiji, u aleksandrijskoj školi, osobito kod Filona, u neoplatonizmu, pa u prosvjetiteljskoj filozofiji XVIII. st. u Njemačkoj, kod V. Cousina i dr.
Eklektik je čovjek koji uzima i poprima sve što mu se čini točnim, dobrim i lijepim u znanosti, umjetnosti i politici, te onaj koji nije isključiv u pitanju ukusa i uvjerenja; također čovjek bez osobnog stajališta, neizvoran.
