deiksa (grč. δεῖξıς: pokazivanje ili ukazivanje).
1. U lingvistici, govorna i pisana primjena deiktičnih izraza za pojmove poput »ja«, »ti«, »to«, »ovdje«, »sada«, kako bi se što određenije upućivalo na odgovarajuće izravne sastojke priopćajnoga (komunikacijskoga) okoliša. Tako se u jezikoslovnim raspravama spominje deiksa sudionika u jezičnom priopćaju, društvena deiksa u izrazima govorne pristojnosti prema starijem i društveno višem sugovorniku, vremenska deiksa glagolskih oblika i vremenskih priloga, prostorna deiksa pokaznih zamjenica i njihovih priložnih izvedenica za bliže i daljnje predmete, po nekima i deiksa govornoga tijeka s anaforičnim uputama na već rečeno i na ono što će se tek reći (npr.: Kako je to gore navedeno i Niže će se navesti ovo).
2. U teoriji pripovijedanja, čestica ili dimenzija kojom iskaz upućuje na svoje iskazivanje. Ona podrazumijeva da se iskaz (izričaj) ostvaruje u stanovitoj situaciji, okolnosti, kontekstu (pritom u deiktičnoj ili pokazivačkoj funkciji obično nastupaju zamjenice, prilozi mjesta i vremena, glagolski oblici i sl.). Smjerodavne razradbe tog mehanizma (K. Bühler, R. Jakobson, É. Benveniste) prihvaćaju ili fenomenalnu (stvarnosnu) ili semiotičku (komunikacijsku) koncepciju deiktične potpore.
