civis [ci:'~] (lat.), građanin. U rimskoj državi samo rimski građanin – civis – ima puna politička i građanska prava; za nj vrijedi rimsko civilno pravo (ius civile – ius proprium civium Romanorum). Civis ima pravo glasa (ius suffragii), pravo na magistrature (ius honorum), pravnu sposobnost za stjecanje kviritskoga vlasništva(dominium ex iure Quiritium), obiteljsku vlast (manus, patria potestas, tutela), pravo oporučivanja i nasljeđivanja (testamenti factio activa et passiva), pravo na sklapanje rimskoga braka (ius connubii), stranačku sposobnost pred sudom i civilnu poslovnu sposobnost. Širenjem rimske države postali su rimski građani malobrojna vladajuća skupina u državi i oni su prerogative rimskoga građanstva (civiteta) dugo uskraćivali ostalim slobodnim podanicima (Latinima i peregrinima), jer je ono sadržavalo važne političke i ekonomske prednosti u upravi države, iskorištavanju državnih zemljišta (ager publicus) i različita porezna oslobođenja. Nakon Savezničkog rata podijeljeno je rimsko građanstvo svim Italicima (lex Iulia 90. pr. Kr., lex Plautia Papiria 89. pr. Kr.). Peregrini (stanovnici provincija) mogli su dobiti rimsko građanstvo pojedinačno (zbog nekih zasluga za Rim) ili kolektivno (cijele općine i pokrajine) odlukom rimske vlasti. Tek 212. dao je car Karakala (constitutio Antoniniana) pravo civiteta svim slobodnim stanovnicima Carstva, osim dediticijskih peregrina (onih koji su se nakon ratnog otpora predali na milost i nemilost Rimu) i oslobođenika koji nisu bili oslobođeni civilnim oblicima davanja slobode (manumisija). Napokon je car Justinijan ukinuo i te dvije kategorije i izjednačio sve slobodne stanovnike imperija. – Dijete je stjecalo rimsko građanstvo rođenjem (iure sanguinis) u zakonitome rimskom braku; ali i nezakonito dijete rimske građanke imalo je pravo građanstva ako je otac bio civis. Rob je mogao dobiti civitet manumisijom rimskoga građanina. Ako rimski građanin (civis) na temelju kazne izgubi slobodu i postane rob (capitis deminutio maxima), gubi i status civitatis. – U srednjovjekovnoj dalmatinskoj komuni u razdoblju od XII. do XIV. st. civis je bila svaka osoba rođena na području grada i njegova distrikta koja je bila podvrgnuta komunalnoj jurisdikciji. Statuti dalmatinskih gradova utvrđuju način stjecanja građanstva. Prvotno su građani (cives) iz svojih redova birali upravitelja komune, a od XIII. st. uprava komunom zadržava se u krugu najuglednijih građana (nobiles), koji postaju nositelji političke vlasti u komuni. – Od riječi civis razvili su se izrazi civilizacija i civilizirati, koji prvotno znače uklapanje u građanski sloj kao kulturnu zajednicu.
