Žirje, otok s istoimenim naseljem u šibenskom otočju, 22 km jugozapadno od Šibenika; 15,8 km² sa 147 st. (2021). Dug je 11,7 km, širok do 2,5 km. Razveden; duljina obale 41,8 km, koeficijent razvedenosti 3,0. Veće uvale: Mikavica, Muna (zaselak), Koromašna i Japlenišće na sjevernoj, te Kabal, Mala i Velika Stupica, Tratinska, Velika i Mala Nozdra na južnoj obali. Okružen je mnogobrojnim otočićima (Koromašna, Mikavica, Bakul, Škrovada, Škrovadica). Građen je od vapnenca; najviši vrh Kapić (131 m). Obrastao je makijom. U srednjem je dijelu otoka polje i jedino naselje. Uzgaja se vinova loza, maslina, šljiva, smokva i višnja. Okolno more bogato je ribom, rakovima (jastog) i koraljima. Brodske veze sa Šibenikom i okolnim otocima (Kaprije, Obonjan). Otok je u prošlosti (XII. i XIII. st.) obrastao crnikom te bio opasan utvrdama i zidinama (djelomično sačuvane). – Naseljen od prapovijesnog doba, što potvrđuju ostatci gradinskoga naselja na brijegu Kapić. Iz rimskog doba, kada se otok spominje kao Surium, potječu ostatci arhitekture i ulomci keramike iz II. do I. st. pr. Kr. Na lokalitetima Gradina i Gustijerna nalazile su se kasnoantičke utvrde, dio bizantskoga obrambenog fortifikacijskog sustava što ga je sagradio car Justinijan I. Veliki (527–565) radi kontrole i osiguranja plovidbe. U srednjem vijeku Žirje je zabilježeno kao insula Azuriorum ili Zuri. Od 1059. nalazilo se u posjedu benediktinskoga samostana sv. Ivana u Rogovu (darovnica hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV.), a u XIV. st. oko posjeda nad otokom sukobljavali su se Zadar i Šibenik. God. 1460. postao je samostalna župa. Tijekom povijesti ondje je bilo razvijeno ribarstvo te u manjoj mjeri vađenje koralja. Najviše stanovnika imao je 1921. god. (780 st.), od kada broj stanovnika stalno pada. Nakon II. svjetskoga rata važno strateško uporište JNA. Početkom srpske agresije na Hrvatsku (1991) Hrvatska vojska preuzela je nadzor nad tamošnjom bitnicom obalnoga topništva JNA, što je u velikoj mjeri pridonijelo uspješnoj obrani Šibenika. – Župna crkva sv. Marije, koja se spominje već u XV. st., bila je potkraj XVIII. st. obnovljena i proširena. U uvali Muna nalazi se Gospina crkvica, napuštena u XVIII. st., koju je prema predaji dao podići šibenski humanist J. Šižgorić. Na otoku se nalazila i crkva sv. Ivana (posvećena 1616), kapela Sv. križa u Mikavici te samostan sv. Marije (porušen u prvoj polovici XIV. st.).
