Podgorač, selo i općinsko središte u Slavoniji, 12 km jugoistočno od Našica; 783 st. (2021). Leži na 136 m apsolutne visine. Župna crkva sv. Nikole iz 1806. Poljodjelstvo (žitarice, povrće i dr.); stočarstvo (svinja, govedo, ovca). Umjetno jezero Borovik (100 ha; grgeč i dr.). Rodno mjesto kipara H. Juhna. – Područje Podgorača bilo je nastanjeno od prapovijesti. Na položajima Gaju, Crnome panju i Bukviku otkriveni su tragovi naselja iz mlađega kamenoga doba (3500. do 2500. pr. Kr.). Riječ je o kasnome razvojnom stupnju starčevačke kulture. Nalazi s položaja Ražišta s jasno uočljivim obilježjima linearnotrakaste keramike, sopotske i vinčanske kulture određeni su kao ražišni tip sopotske kulture. Prisutnost klasične sopotske kulture potvrđena je na položaju Salaš, a na položaju Breški postojalo je ranobrončanodobno naselje, o čem svjedoče nalazi tzv. litzenske keramike i panonske inkrustirane keramike. U povijesnim izvorima prvi se put spominje 1299. Potkraj XIV. st. bio je trgovište i sjedište posjeda s tvrđavom (Pogar, Pogarach), kojim je polovicom XV. st. upravljala obitelj Gorjanski. Osmanska vojska osvojila je Podgorač oko 1530., a sultan Sulejman II. Kanuni poklonio ga je 1532. velikomu veziru Ibrahimu. Od sredine XVI. st. bio je sjedište nahije u Požeškome sandžaku. God. 1687. bio je oslobođen od osmanske vlasti te se od početka XVIII. st. nalazio u sastavu našičkoga vlastelinstva, koje je od 1734. bilo u posjedu obitelji Pejačević. U drugoj polovici XVIII. st. bilo je osnovano podgoračko vlastelinstvo, koje je nakon smrti Josipa II. Pejačevića (u. 1787) naslijedio njegov sin Sigismund I. (u. 1806). Polovicom XIX. st. vlastelinstvo je naslijedio Pavao Pejačević (u. 1907), koji je osnovao vatrogasno društvo te bio zaslužan za podizanje škole, zgrade općinske uprave, župnoga dvora i zgrade Hrvatske čitaonice (1907). U to je doba Podgorač imao najviše stanovnika (1682 st. 1910. god.).
