zoonoze (grč. ζῷον: živo biće, životinja + -oza), bolesti ili infekcije koje se prirodno prenose sa životinja kralježnjaka na čovjeka i obratno. Uzročnici zoonoza mogu biti: virusi, rikecije, bakterije, gljivice, praživotinje, helminti i člankonošci. Bitno je svojstvo zoonoza nemogućnost njihova prijenosa među ljudima. Ovisno o načinu prenošenja uzročnika, razlikuju se četiri skupine zoonoza. Kod izravnih zoonoza uzročnik se prenosi s jednoga toplokrvnoga kralježnjaka na drugoga bez razvojnoga ciklusa, a pri prijenosu sudjeluju različite vrste (homogeno-heteronomni lanac infekcije), npr. u bjesnoće. Kod cikličkih zoonoza uzročnik pri prijenosu s kralježnjaka na kralježnjaka prolazi svoj razvojni ciklus, karakterističan za nametničke bolesti, npr. ehinokokozu. Kod metazoonoza uzročnika s kralježnjaka na kralježnjaka prenose beskralježnjaci u heterogenom infekcijskom lancu (u prenošenju sudjeluju člankonošci ili životinje koje nisu toplokrvne), npr. arbovirusne infekcije (→ arbovirusi). Kod saprozoonoza uzročnik bolesti nalazi se izvan životinjskog organizma, u vodi, tlu, biljkama, hrani, u kojima se može razmnožavati, npr. listerioza. Uzročnik zoonoze može biti monofag ili polifag: monofagi su uzročnici ograničeni na jednu životinjsku vrstu kao domaćina ili spremnik, dok polifagi kao uzročnici zoonoza imaju širok spektar domaćina i spremnika, npr. psitakoza, tularemija. Poznato je više od 200 zoonoza uzrokovanih obvezno patogenim mikroorganizmima, dok znatan broj fakultativno patogenih mikroorganizama uzrokuje zoonoze u posebnim uvjetima (imunosupresija, miješane infekcije). Osnovni je cilj zaštite od zoonoza njihovo iskorjenjivanje kod domaćih životinja. Zoonoze se nadziru rutinskom veterinarskom kontrolom, a dijagnoza se postavlja specifičnim dijagnostičkim testovima, nakon kojih se zaražene životinje neškodljivo uklanjaju. Za neke zoonoze postoji mogućnost aktivne imunizacije cjepivima.