Zlatar, Andrea, hrvatska teoretičarka i povjesničarka književnosti (Zagreb, 13. IV. 1961 – Zagreb, 27. IX. 2026). Komparativnu književnost i filozofiju diplomirala je 1984. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1992. doktorirala temom o latinskoj autobiografiji u XII. i XIII. st. Bila je urednica kulture u Studentskom listu (1981–83) i na Omladinskom radiju (1984–86), uređivala je časopis Gordogan (1989–98) te dvotjednike Vijenac i Zarez (1997–2001). Od 1986. do umirovljenja 2024. radila je na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 2005. kao redovita profesorica opće povijesti književnosti), a 2011–15. bila je ministrica kulture u Vladi RH. U znanstvenom radu bavila se srednjovjekovnom književnošću, proučavanjem odnosa autobiografskog, biografskog i fikcionalnog identiteta u književnom oblikovanju te teorijskim problemima povijesti književnosti (Istinito, lažno, izmišljeno: ogledi o fikcionalnosti, 1989; Marulićeva Davidijada, 1991; Autobiografija u Hrvatskoj, 1998; Ispovijest i životopis: srednjovjekovna autobiografija, rasprava, 2000; Uvod u povijest književnosti: teme i izazovi, 2021), pisala je također esejističke tekstove o svakodnevici (Veliko spremanje: dnevnik učene domaćice 1993., 1995; Svakodnevne razglednice, 2002) i o književnicama (Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti, 2004). Autorica je i pjesničke zbirke Neparne ljubavi (2002), u kojoj se pjesnički subjekt predstavlja kao detaljan promatrač/pratilac života, s određenom dozom skepse duboko uronjen u egzistenciju. U knjizi eseja Prostor grada, prostor kulture: eseji iz kulturne politike (2008) okupila je tekstove o kulturnoj politici u Hrvatskoj, zadirući i u opće teme kulture, a objavila je i knjigu autobiografskih zapisa Rječnik tijela: dodiri, otpor, žene (2010).
