Zimbardo [zimbα:'ɹdou], Philip George, američki socijalni psiholog (New York, 23. III. 1933 – San Francisco, 14. X. 2024). Diplomirao je psihologiju, sociologiju i antropologiju na Brooklyn College u New Yorku 1954., a doktorirao psihologiju na Sveučilištu Yale 1959. Predavač na više američkih sveučilišta, od 1968. do umirovljenja 2003. na Sveučilištu Stanford. Najpoznatiji je po tzv. stanfordskom zatvorskom eksperimentu (1971), cilj kojega je bio promatrati ponašanje ljudi u zatvorskom okruženju te dokazati da pripadanje osobitom tipu društva može pridonijeti gubitku samosvijesti i kontrole nad socijalno i moralno neprihvatljivim porivima. Simulirani su stvarni uvjeti u zatvorima te su uloge čuvara i zatvorenika imali studenti. Eksperiment je bio prekinut ranije jer su se »čuvari« ponašali brutalno i sadistički, a »zatvorenici« su pokazivali znakove depresije i jake izloženosti stresu, a izazvao je velike kontroverze zbog etičke i metodološke dvojbenosti (Zimbardo je davao upute sudionicima). Problem pogubnoga društvenog utjecaja na pojedince posebice je obradio u djelu Luciferov učinak: kako dobri ljudi postaju zli (The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil, 2007), u kojem, uspoređujući stanfordski zatvorski eksperiment sa slučajevima u zatvorima u Attici (1971) i Abu Ghraibu (2003), zastupa tezu kako ljudsko ponašanje nije proizvod suštinske dobrote ili zloće, nego složena odnosa između pojedinih obilježja ličnosti, društvene situacije i sustava moći.
Formulirao je teoriju sindroma socijalnoga intenziteta (Social Intensity Syndrome; sa Sarah Brunskill i Anthonyjem Ferrerasom), kojom se opisuju učinci vojne socijalizacije, te koncept »banalnost herojstva« (sa Zenom Francom), proučavao je i sramežljivost, a na društveno povlačenje suvremenog muškaraca, osobito dječaka, podrobnije se osvrnuo u djelima (Ne)povezan muškarac (Man (Dis)connected, 2015) te Prekinuto dječaštvo (Man, Interrupted, 2016), oba u suautorstvu s Nikitom D. Coulombe. Bavio se i psihologijom percepcije vremena, npr. u djelima Paradoks vremena (The Time Paradox, 2008; suautor John Boyd) i Lijek vremena (The Time Cure, 2012; suautori Richard i Rosemary K. Sword).
