Zenon iz Kitija (grčki Zήνων, Zḗnōn), grčki filozof (Kitij, oko 334. pr. Kr. – Atena, 262. ili 261. pr. Kr.). Osnivač stoičke škole (oko 300. pr. Kr.). Učitelji su mu bili kinik Kratet, platonovac Polemon i megarski logičar Stilpon, no vjerojatno je na nj najsnažnije utjecao Sokrat, čija je etika u nekim pogledima glavno izvorište stoičkoga sustava. Zenon je formulirao osnovne postavke triju glavnih dijelova stoičke filozofije – logike, fizike i etike – koje će poslije podrobno razraditi Hrizip. Budući da su izvorni tekstovi ranoga stoicizma, uključujući i Zenonove, izgubljeni, nije jednostavno točno odrediti udjel pojedinih stoika u izgradnji sustava. U svakom slučaju, jasno je da je Zenon uveo središnji pojam stoičke epistemologije, naime pojam spoznaje (ϰατάληψις), koju je odredio kao pristanak na spoznajnosnu predodžbu. Kako bi objasnio na što misli pod spoznajom, Zenon se koristio sljedećom prispodobom: širom otvorena ruka označava što to znači primati predodžbe; malo stisnuta označava što to znači pristati na predodžbe; stisnuta u pesnicu označava spoznaju; drugom rukom čvrsto stisnuta pesnica označava krajnji stupanj, znanje (ἐπιστήμη). Vrlina je jedino dobro, ona je dovoljna za sreću; sreća je »gladak tijek života« itd. Zenon je autor prve stoičke rasprave iz političke filozofije, spisa Država. U njem opisuje zajednicu mudraca i, po svem sudeći, spis je napisan kao reakcija na Platonovu Državu. U Zenonovoj Državi očit je snažan kinički utjecaj: zauzima se za ukidanje konvencionalnih institucija (npr. hramova i sudova), novca i obrazovnoga sustava, istovjetnu odjeću za muškarce i žene itd. Posjedovanje vrline jedini je zahtjev koji se postavlja pred građanina takve države.
