želudac (lat. ventriculus), dio probavne cijevi životinja i čovjeka, što služi privremenomu prihvatu, mehaničkoj obradbi i izvanstaničnoj probavi dijela hrane prije njezina propuštanja u crijevo. U mekušaca (puževa) u želucu se obavlja izvanstanična probava. Sam želudac ne stvara nikakve enzime, već se iz srednjega crijeva u nj otvaraju izvodi dviju žlijezda s enzimima za probavu ugljikohidrata kod biljoždera, a bjelančevina kod mesoždera. Kod kolutićavaca se drobljenje hrane odvija u mišićnom želucu, dijelu prednjega crijeva, a u želudac se iz žlijezda srednjega crijeva izlučuju enzimi (proteaze, amilaze i lipaze) za probavu bjelančevina, ugljikohidrata i masti. Želudac člankonožaca (paučnjaka i rakova) podijeljen je na kardiju i pilorus, koji služe za razdvajanje sitnih od većih čestica hrane, pa sitne čestice idu u razgranjene žlijezde srednjega crijeva, a veće odlaze u stražnje crijevo. Kod kukaca je predželudac izgrađen od jakih prstenastih mišića, kao žvačni želudac u kojem se često nalaze hitinski zubići. Stijenka želuca (srednjega crijeva) građena je od uskih, visokih epitelnih stanica koje stvaraju probavne enzime i upijaju probavljene hranjive tvari. Želudac većine kralježnjaka smješten je u prednjem dijelu trbušne šupljine. U njem počinje djelomično kemijsko razlaganje hrane. Želudac mesoždera razmjerno je malen, cijelom nutarnjom površinom pokriven jednoslojnim cilindričnim epitelom s brojnim žlijezdama koje izlučuju enzime za razgradnju hrane. Dio koji se nastavlja na jednjak naziva se kardija, a onaj na koji se nastavlja tanko crijevo pilorus. Udubljeni dio želučane stijenke između tih dvaju dijelova naziva se fundus. Želučana sluznica sadrži žlijezde koje stvaraju želučani sok, čiji su glavni sastojci sluz, pepsin i solna kiselina. Kod mnogih je biljoždera velik dio želuca obložen pločastim epitelom koji ne izlučuje probavne enzime, pa je zapravo predželudac. Želudac preživača posebno je velik, sastavljen od četiriju dijelova (buraga, kapure, knjižavaca i sirišta), pa npr. u goveda može imati obujam i do 150 L.
U čovjeka, želudac je mišićna, elastična, vrećasta tvorba, iznutra obložena sluznicom; smješten je u lijevom gornjem kvadrantu trbuha, ispod rebrenoga luka. U njem se odvija pohrana i početna probava hrane. Promjenljiva je oblika i veličine; može se proširiti toliko da primi 2 do 3 L hrane. Ima dvije stijenke (prednju i stražnju), dva zavoja (veliki i mali) te četiri anatomska i funkcionalna područja: kardiju (mjesto gdje jednjak ulazi u želudac), fundus (početni dio, u kojem se obično nalazi mjehur zraka), tijelo (središnji dio) i pilorus (završni ili izlazni dio). Sluznica želuca bogata je žlijezdama koje luče želučani sok (uz vodu sadrži solnu kiselinu, enzime, elektrolite i dr.), što hranu s pomoću jakih mišićnih želučanih pokreta (→ peristaltika) pretvara u polutekuću smjesu (→ kimus). Opuštanjem kružnoga mišića (mišić stezač pilorusa) u izlaznom dijelu želuca, kimus prelazi u dvanaesnik, gdje se probava nastavlja. Fiziologijom želuca upravlja autonomni živčani sustav i hormoni probavnoga sustava (npr. gastrin, kolecistokinin, sekretin). Česte su bolesti želuca upala sluznice (→ gastritis), vrijed (→ ulkusna bolest) i rak želuca.
