Zapadna Sahara (1884–1976. Španjolska Sahara), područje u sjeverozapadnoj Africi, između Atlantskog oceana na zapadu, Maroka (duljina granice 443 km) na sjeveru, Alžira (42 km) na sjeveroistoku te Mauretanije (1561 km) na istoku i jugu; obuhvaća 266 000 km².
Zapadna Sahara dio je pustinjskoga područja Sahare. Zemljište se od obale Atlantskog oceana postupno izdiže prema unutrašnjosti, do 805 m na sjeveroistoku. Prosječna godišnja temperatura iznosi 30,3 °C; godišnje padne 36 mm kiše, uglavnom u 9 kišnih dana. Uz obalu su česte magle. Zbog male količine oborina nema stalnih riječnih tokova, već je kraj ispresijecan vadima. Mjestimično se javljaju slana jezera.
Na području Zapadne Sahare živi 362 709 st. (prema marokanskom popisu stanovništva 2004). Glavnina stanovnika doseljena je iz Maroka nakon ukinuća španjolske kolonijalne vlasti. U izbjegličkim logorima oko Tindoufa u jugozapadnom Alžiru živi oko 125 000 ljudi podrijetlom s područja Zapadne Sahare. S prosječnom gustoćom od 1,4 st./km² ubraja se u najslabije naseljena područja svijeta. Stanovnici su muslimani suniti; govori se arapskim jezikom. Najveći je grad El-Aaiún ili Laâyoune (183 691 st., 2004), a ostali su veći gradovi Dakhla ili Villa Cisneros (58 104 st.), Es-Semara (40 347 st.) i Boujdour (36 843 st.).
Tradicionalno je zanimanje stanovništva izvan gradova nomadsko stočarstvo; uzgajaju se deve (89 500), koze (193 000) i ovce. U rijetkim oazama uzgaja se voće i povrće. More uz obale vrlo je bogato ribom, pa je razvijeno ribarstvo te preradba ribe (riblje ulje, konzerviranje ribe). Na sjeveru zemlje nalaze se bogata ležišta fosfata Bou Craa ili Bu Craâ (oko 100 km jugoistočno od El-Aaiúna), koja su otkrivena 1963. Ruda se konvejerom (ubraja se u najdulje na svijetu) doprema do El-Aaiúna. Godišnje se proizvede oko 1,9 mil. t fosfata (5,6 mil. t, 1975). Iskorištavaju se i ležišta soli (Tazga-Tarfaya).
Od približno 6100 km cesta asfaltirano je oko 500 km. Glavna je luka El-Aaiún (4,2 milijuna tona, 2006; proširena 2001–06), a od ostalih luka ističe se Dakhla. Izvoze se fosfati, pijesak, riba i riblji proizvodi. Zračne su luke El-Aaiún i Dakhla (Villa Cisneros).
Povijest
Područje Zapadne Sahare nastanjivala su plemena od kojih potječu današnji Berberi. Pod njihovom vlašću to je područje ostalo i nakon dolaska arapske šijitske dinastije Idrisida (788–974) na prijestolje u sjeverozapadnoj Africi (→ maroko). Poslije su stanovnici toga područja nominalno priznavali vlast dinastije Almoravida (XI–XII. st.), Merinida (XIII–XV. st.), Vatasida (XV–XVI. st.), potom šerifa iz nove dinastije Saadi (Sa‘adi; polovica XVI – polovica XVII. st.), šerifa iz dinastije Hasanida (Alavida) i marokanskih sultana sve do 1884., kada je Río de Oro, južni dio današnje Zapadne Sahare, pao pod španjolsku kolonijalnu vlast (Španjolska Sahara). Španjolska je do 1934. postupno okupirala područja na sjeveru i u unutrašnjosti (Saguia el Hamra). Od 1946. oba su se područja, zajedno s Ifnijem i područjem Cabo Juby, nalazila u sastavu Španjolske Zapadne Afrike. Godine 1958. Španjolci su područja Río de Oro i Saguia el Hamra formalno ujedinili u svoju prekomorsku pokrajinu Španjolsku Saharu. Povremene su se pobunjeničke aktivnosti (1956–58) suzbijale uz francusku vojnu pomoć. Maroku je 1958. ustupljen grad Tarfaya s okolnim područjem i širim zaleđem. Godine 1966. UN je donio odluku o pravu na samoodređenje (teritorijalne pretenzije isticali su Maroko i Mauretanija). Povremene su se pobunjeničke akcije poduzimale 1968–70., a uz pomoć Alžira u svibnju 1973. bio je stvoren oslobodilački pokret POLISARIO (Narodni pokret za oslobođenje Saguia el Hamre i Río de Ora). Španjolska je 1974–75. pristala na autonomiju područja, uz protivljenje Maroka koji je organizirao prosvjedni pohod s približno 300 000 sudionika (u listopadu i studenome 1975). Sporazum Španjolske, Maroka i Mauretanije o okončanju španjolske vlasti i stvaranju prijelazne uprave bio je postignut 14. XI. 1975. Slijedilo je španjolsko povlačenje, teritorij je preimenovan u Zapadnu Saharu (1976), a zauzele su ga marokanska i mauretanska vojska (Maroko je zauzeo oko 70% teritorija). POLISARIO je pružao oružani otpor; 27. II. 1976. proglasio je Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku (SADR). Njezino vladajuće revolucionarno vijeće predvodio je Mohamed Abdelaziz (od 1982. do smrti 2016. bio je predsjednik republike; predvodio je i POLISARIO). Sredinom 1970-ih oko 150 000 izbjeglica prebjeglo je u jugozapadni Alžir, u područje oko Tindoufa (privremeno ustupljeno fronti POLISARIO). Mauretanija je nakon sporazuma s frontom POLISARIO (5. VIII. 1979) povukla svoju vojsku, a njezino bivše okupacijsko područje prisvojio je Maroko. Godine 1982. SADR je primljen u Organizaciju afričkoga jedinstva, uz marokansko protivljenje. Godine 1988. POLISARIO i Maroko prihvatili su mirovni plan UN-a koji uključuje pravo na samoodređenje naroda Zapadne Sahare; u rujnu 1991. bilo je uspostavljeno primirje pod nadzorom snaga UN-a (1990-ih povremeno su se događali oružani incidenti). Referendum o samoodređenju se više puta odgađao zbog neriješenih spornih pitanja pa su marokanska uprava i mirovna misija UN-a nastavljene i početkom 2000-ih. Istodobno vodilo se nekoliko neuspješnih pregovora uz posredovanje UN-a i SAD-a. POLISARIO nadzire oko 20% Zapadne Sahare, s uporištem u jugozapadnom Alžiru; 2013. oko 50 država priznaje SADR. Od 2016. predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike je Brahim Ghali (jedan od osnivača fronte POLISARIO).
Političke stranke
Narodna fronta za oslobođenje Saguia el Hamre i Río de Oro (Frente Popular para la Liberación de Saguia el Hamra y Río de Oro – akronim POLISARIO), osnovana 1973., stranka je koja predvodi vladu u egzilu Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR, proglašena 1976); politički djeluje iz Alžira. Ideološki zasnovana na arapskom socijalizmu i antikolonijalizmu, vodila je gerilsku borbu protiv marokanske okupacije (1991. prihvaća primirje pod nadzorom UN-a i sudjeluje u međunarodnome pregovaračkome procesu). Jedan od osnivača i vođa fronte El-Wali Mustafa Sayed poginuo je 1976. Potom je POLISARIO predvodio Mohamed Abdelaziz (ujedno je bio na čelu vladajućega revolucionarnoga vijeća SADR-a, od 1982. predsjednik je republike). Poslije njegove smrti 2016. POLISARIO predvodi Ibrahim Ghali (također postaje i predsjednik SADR-a; jedan je od prvih vođa i boraca fronte).
