Zakmardi, Ivan (madž. János Szakmárdy; s pridjevkom Diankovečki, de Diankovec), protonotar Hrvatskoga Kraljevstva (Križevci, oko 1600 – Banská Bystrica, Slovačka, 25. IV. 1667). Školovao se kod isusovaca u Zagrebu i Olomoucu, gdje je 1625. završio filozofiju. Nakon povratka u Hrvatsku postao je odvjetnik Zagrebačke biskupije te je obavljao različite javne službe: plemićkoga suca u Križevačkoj županiji (1632–36), bilježnika Varaždinske županije (1635–44), županijskoga bilježnika Kraljevstva (1636), vrhovnoga poreznika i blagajnika Kraljevstva (1640–49) te člana komisije za vlaška pitanja. God. 1641. bio je izabran za člana komisije koja je imala zadatak pregledati i popisati isprave, zakone i privilegije Hrvatskoga Kraljevstva. Skupivši ih u Škrinju privilegija Kraljevstva (Cista privilegiorum Regni), postavio je 1643. temelje hrvatskom Zemaljskom arhivu (drvena škrinja, koja na prednjoj strani ima naslikane grbove Hrvatske i Slavonije, čuva se danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu). Od 1642. do smrti bio je biran za zastupnika u Požunski sabor. Na Saboru u Varaždinu (1644) izabran je za protonotara Hrvatskoga Kraljevstva. Od 1662. do smrti bio je podžupan Varaždinske županije. God. 1666. dobio je barunsku titulu te je imenovan kraljevskim namjesnikom u sudskim poslovima. Za sukoba s Osmanlijama sudjelovao je u obrani Hrvatske radeći na opskrbi vojske oružjem i hranom. Pred Čazmanskim je kaptolom 1666. osnovao pavlinski samostan u Križevcima. Bio je i poznati dobrotvor, pomagao siromašne učenike, a oporučno je ostavio velik broj posjeda isusovačkomu sjemeništu u Varaždinu te pavlinima u Lepoglavi i Križevcima. Napisao je djelo Apologija kneza Nikole Erdődyja (Apologia comitis Nicolai Erdődy) te pjesmu Ja sam ona Slavonija i već rečena zemlja Hrvatska (Illa ego Sclavonia, ac iam dicta Croatia tellus). Stekao je mnoge posjede u Križevačkoj županiji, među njima 1632. i Dijankovčinu.
