Zajc, Ivan, ml. (Zaytz, Zajitz, Giovanni von), hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog (Rijeka, 3. VIII. 1832 – Zagreb, 16. XII. 1914). Najznačajniji glazbenik djelatan u Hrvatskoj u posljednoj trećini XIX. stoljeća. Rođen i odrastao u glazbeničkoj obitelji (sin Ivana Zajca st.), gdje je dobio prvu glazbenu naobrazbu. Iako mu je bila namijenjena pravnička karijera, potpuno se posvetio glazbi. Nakon završenoga glazbenog obrazovanja na gradskoj glazbenoj školi u Rijeci, briljantno je položio prijamni ispit i započeo studij kompozicije na Konzervatoriju u Milanu (1850–55). Već za studija izvedeno mu je nekoliko djela, a na kraju su pitomci Konzervatorija s uspjehom četiri puta izveli njegovu operu (lirsku dramu) Tirolkinja (La Tirolese), a sam je Zajc sudjelovao u izvedbi kao koncertni majstor i dirigent. Okončao je studij kompozicije odličnim uspjehom, iako nije diplomirao, te se vratio u Rijeku, gdje ga je čekalo zaposlenje nastavnika gudaćih glazbala u školi i kazališnoga dirigenta. Uz to je i sustavno skladao, ne samo komornu i orkestralnu glazbu nego i opere: osim Adelije i Mesinske nevjeste (La sposa di Messina, obje neizvedene) te niza nedovršenih opernih ulomaka, skladateljski dotjerano i zrelo djelo Amelia, ili Razbojnik (Amelia, ossia il Banditto) prema F. Schilleru, izvedeno je u riječkome kazalištu 1860. Ipak, zbog želje za proširivanjem skladateljskih vidika otišao je 1862. s obitelji u Beč, gdje je, uz pomoć F. von Suppéa, rodonačelnika bečke operete, započeo karijeru kao skladatelj u tome žanru. Uz to je neko vrijeme djelovao kao pedagog u opernom institutu Polyhymnia, a katkad i sam dirigirao izvedbama svojih djela. U punih sedam godina bečkoga boravka skladao je, izveo, a djelomice i objavio osamdesetak skladbi, među kojima uglavnom komorna djela (kvadrilje, polke i koračnice za glasovir, vokalno-instrumentalne skladbe na hrvatske, njemačke i talijanske tekstove), te komične opere i operete (ukupno dvanaest), izvedene u bečkim kazalištima u predgrađu (Carltheater, Harmonietheater i Theater an der Wien). Isto je toliko opereta ostalo nedovršeno i/ili neizvedeno. O popularnosti – osobito ranijih djela – svjedoče i objavljeni i obrađeni pojedinačni brojevi iz njegovih glazbeno-scenskih djela. Godine 1866. s velikim je uspjehom izveden zbor U boj! na tekst F. Markovića, koji je deset godina poslije uklopio u operu Nikola Šubić Zrinjski. Nakon imenovanja počasnim članom Hrvatskoga glazbenog zavoda (1867), započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb, što je i ostvareno u siječnju 1870., kada je došao na mjesto ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom Mislav (1870), a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama Ban Leget (1872) i Nikola Šubić Zrinjski (1876), nakon čega se okrenuo vedrijim temama u operama i operetama (npr. Lizinka, Zlatka, Pan Tvardovski i dr.). Uz to je na zagrebačku opernu scenu do 1889. postavio gotovo 90 opera (prije svega G. Verdija, potom G. Donizettija, G. Meyerbeera i dr.) i opereta (nekoliko vlastitih, zatim F. von Suppéa, J. Offenbacha i dr.). Nakon 1890. potpuno se posvetio pedagogiji i komponiranju, a tek je povremeno svirao i u komornim ansamblima.
Popis Zajčevih kompozicija načinio je H. Pettan i on broji više od 1100 opusa, no neka se djela javljaju više puta u različitim obradbama, tako da još ne postoji precizni tematski katalog njegovih skladbi. Zajc je bio iznimno plodan skladatelj: skladao je crkvenu glazbu (19 misa, 50-ak duhovnih i svjetovnih oratorija i kantata), popijevke (oko 170 na hrvatske, talijanske i njemačke tekstove), oko 300 zborova, oko 80 orkestralnih djela, oko 100 komornih i glasovirskih skladbi, no najznačajniji je po skladbama za glazbenu scenu: 19 opera, 26 opereta i 22 scenske glazbe. Rano, riječko razdoblje obilježila je opera Amelia, dok je u bečkom razdoblju prevladavala opereta, među kojima je skladateljski i dramsko-scenski najzrelija Momci na brod! (Mannschaft an Bord!). Za hrvatski nacionalni pokret posebno je značajna njegova povijesno-nacionalna trilogija (1870–76), s tematikom iz hrvatske povijesti i povijesnih legendi, među kojima Nikola Šubić Zrinjski ostaje jednom od najboljih i najizvođenijih nacionalnih opera. U glazbenom pogledu u njima je svoj talijansko-verdijanski izričaj (uz neke značajke bečke operete) nastojao obogatiti melodijama nastalim u duhu ili na temelju obradbi i citata prigradskog i pučkoga folklora. U velikim romantičkim operama prema kraju stoljeća okrenuo se književnim predlošcima s panslavenskom ili općeromantičkom tematikom, a glazbu su mu obilježile melodije širokoga luka s folklornim prizvukom. U organizacijskom pogledu Zajc je zaslužan za izgradnju profesionalnog opernog ansambla te za osuvremenjivanje nastave u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.
