Zagorske gore, gorsko područje u Hrvatskom zagorju, obuhvaća Maceljsko gorje, Ravnu goru, Strahinjščicu, Ivanščicu i Bednjanski kraj; administrativno pripada Krapinsko-zagorskoj i Varaždinskoj županiji, na sjeverozapadnom dijelu poklapa se s državnom granicom između Hrvatske i Slovenije. Ima umjereno toplu, vlažnu klimu s toplim ljetom (Cfb). Planinski hrptovi znatno utječu na lokalne klimatske značajke snižavajući toplinu i povećavajući količine oborina. Gorski nizovi Maceljske i Ravne gore (na sjeveru) te Strahinjščice i Ivanščice (na jugu) zatvaraju zavalu nižega rebrastog reljefa koji karakterizira česta izmjena uzvišenja i riječnih dolina (porječja rijeka Bednje i Krapinice), a ta je zavala otvorena prema istoku te podložna većoj količini oborina (i povećanoj evaporaciji), zbog čega su česte magle, osobito u proljeće i jesen kada su dnevna temperaturna kolebanja veća. Količina oborina općenito opada od jugozapada prema sjeveroistoku (u prosjeku 1000 mm na godinu; kišni maksimumi u lipnju i listopadu), a raste porastom nadmorske visine. Najveći dio područja prekriven je šumom, ističu se velelisna lipa (Tilia platyphyllos) i tisa (Taxus baccata), manje bukva i jela. Osim šumskih ekosustava, važna su i travnjačka staništa (dio ekološke mreže Natura 2000; stanište orhideje jadranska kozonoška Himantoglossum adriaticum) te vodena i močvarna staništa (u toku Bednje stanište je zaštićene vidre Lutra lutra). Georaznolikost područja očituje geološke promjene u proteklih 350 milijuna godina. Sedimentne stijene upućuju na to da je prostor Zagorskih gora u prošlosti bio more ili jezero, eruptivne stijene upućuju na vulkansku aktivnost, a metamorfne stijene na tektonsku aktivnost. U području se nalaze i mnogobrojna paleontološka i arheološka nalazišta (špilja Vindija, Mačkova pećina). Dio Zagorskih gora zaštićen je 2026. kao park prirode (300,87 km²).
