Weber [ve:'bəɹ], Carl Maria von, njemački skladatelj, dirigent, pijanist i pisac o glazbi (Eutin, ? 19. XI. 1786 – London, 5. VI. 1826). Izdanak glazbene obitelji (→ weber), zarana je dobio poduku od oca i (polu)braće (koji su ga željeli obrazovati kao čudo od djeteta po uzoru na W. A. Mozarta), a potom od M. Haydna i Johanna Nepomuka Kalchera. Znatan je utjecaj na njega imao i njegov bečki učitelj, skladatelj i teoretičar G. J. Vogler, koji mu je omogućio i prvo zaposlenje kao dirigenta u kazalištu u Wrocławu (1804–06). Zaposlenje na dvoru u Stuttgartu (1807–10) omogućilo mu je više vremena za skladanje negoli kasnije progonstvo (zbog podmićivanja kako bi izbjegao vojnu službu), kada je godinama putovao i nastupao na koncertima u njemačkim gradovima i u Švicarskoj. U Pragu se zadržao tri godine kao glazbeni ravnatelj tamošnjega Staleškoga kazališta, gdje je ravnao izvedbama njemačkih opera i postavljao talijanska i francuska djela u njemačkom prijevodu. Od 1817. unaprijedio je i vodio njemačko dvorsko operno kazalište u Dresdenu, a kao kapelnik trebao je skladbama zadovoljiti sve dvorske potrebe. Karijera mu se korjenito promijenila nakon izvanrednog uspjeha njegove opere Strijelac vilenjak (Der Freischütz, 1821) u Berlinu, a potom i na drugim pozornicama. Slijedile su narudžbe djela i za druga kazališta. Sljedeća opera, Euryanthe (1823), bila je dočekana s pomiješanim reakcijama, no u Dresdenu je, za razliku od ostalih središta, izazvala oduševljenje. Tuberkulozom već znatno narušena zdravlja, na poziv londonske operne kuće Covent Garden, skladao je operu Oberon, koju je s uspjehom praizveo 1826. Ondje ga je zatekla smrt tijekom priprema za povratak u Europu.
Weberovo glazbeničko djelovanje bilo je svestrano. Njegova razmišljanja o glazbi i njihovo objavljivanje u novinama i glazbenim časopisima proizašli su iz praktičnih, ali i idejnih razloga: pisao je kritike te analitičke studije i eseje radi dodatne zarade, ali i kako bi promovirao vlastitu umjetničku djelatnost i estetička stajališta (o tome i u korespondenciji i dnevniku), želeći povisiti razinu kritičkoga suda o glazbi, ali i obrazovati građansku publiku (npr. napisi o franc. operi). U skladu s idejama kruga njegovih istomišljenika, okušao se i u književnoj fikciji. Kao interpret istaknuo se ponajprije kao pijanist, no važnija je njegova dirigentska djelatnost. Postavljanje odabranih opera na scenu, način njihove adaptacije i kraćenja upućuju na to da je težište stavljao na duh i osjećaj kao glavna mjerila umjetničke istine. Na njegovo stvaralaštvo, nastalo djelomice po narudžbi (10 romantičnih opera, scenska glazba, arije, dueti i ansambli, crkvena i svjetovna zborska glazba, popijevke, glazbene šale, koncerti i koncertantne skladbe za glasovir, za klarinet i dr., puhaći ansambli i komorna glazba, skladbe za glasovir solo i četveroručno te mnogobrojne obradbe), utjecali su njegovi učitelji, ali i mnogi skladatelji Singspiela, te francuske i talijanske opere kasnoga XVIII. stoljeća. Isticao je melodijsku liniju, često je rabio plesne ritmove i nagle modulacije; istraživao je i usavršavao nove izvoditeljske tehnike i zvukovne mogućnosti instrumenata i ansambala. Nadovezao se na uobičajene formalne okvire kasnoga XVIII. stoljeća, a kao koncertant volio je varijacije na vlastite i tuđe popularne teme. Weber je osobito važan kao skladatelj operne glazbe. U zrelim ostvarenjima nadovezao se na tradiciju Singspiela, te je, u skladu s njemačkim ranoromantičarskim težnjama, birao sadržaje iz narodne legende (Strijelac vilenjak), klasične literature i mitologije (Euryanthe) te romantično-egzotične bajke (Oberon). Posebnu je pozornost obraćao na glazbeni kolorit: opera Strijelac vilenjak smatra se prvom njemačkom nacionalnom operom u kojoj se zbor lovaca često smatra izrazom njemačkoga duha.
