Wajda [va'jda], Andrzej, poljski redatelj i scenarist (Suwałki, 6. III. 1926 – Varšava, 9. X. 2016). Kao mladić bio je član Armije Krajowe; 1953. diplomirao filmsku režiju u Łódźu. Prvi mu je cjelovečernji film ratni Naraštaj (Pokolenie, 1955), kojim je i započeo svojevrsnu ratnu trilogiju nastavljenu filmovima Kanal (Kanał, 1956) i Pepeo i dijamant (Popiół i diament, 1958); njima je otvorio niz formativnih tema poljskoga nacionalnog osjećaja i društvenopolitičke povijesti XX. st., a u formalnom pogledu modernom i ekspresivnom režijom put tzv. poljskoj crnoj seriji, odnosno modernističkomu filmu u istočnoj Europi uopće. Tim temama Wajda se vraćao i poslije, često posežući u poljsku kulturnu i književnu tradiciju: Lotna (1959), ratni film o 1939. godini kao simboličkom svršetku stare europske kulture i tradicije, Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje, 1960), Sibirska ledi Magbet (1961), Samson (1961), Prah i pepeo (Popioły, 1965), Sve na prodaju (Wszystko na sprzedaż, 1968), Brezik (Brzezina, 1970), Krajolik nakon bitke (Krajobraz po bitwie, 1970), Svadba (Wesele, 1972), Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978), Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1979), Dirigent (Dyrygent, 1980). Film Obećana zemlja (Ziemia obiecana, 1975) epska je kronika o Łódźu potkraj XIX. st., s aluzijama na poljsku suvremenost; ta aluzivnost svoj puni izraz dobila je u filmu Čovjek od mramora (Człowiek z marmuru, 1977), koji kroz priču o snimanju dokumentarnoga filma o radniku iz 1950-ih prikazuje slom poratnih ideala pod komunističkim režimom. Na zahtjev sindikata Solidarnost 1981. snimio je nastavak nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, Čovjek od željeza (Człowiek z żelaza), spoj fikcije i dokumentarizma o štrajku radnika brodogradilišta u Gdańsku. Nakon uvođenja izvanrednoga stanja 1981., režirao u inozemstvu (izdvaja se Danton iz 1983. u francuskoj produkciji), dok je u domovini ostvario zapaženu adaptaciju romana T. Konwickoga Kronika ljubavnih slučajeva (Kronika wypadków miłosnych, 1985). Poslije se istaknuo adaptacijom epa A. Mickiewicza Gospodin Tadija (Pan Tadeusz, 1999) te rekonstrukcijom traumatičnoga mjesta poljske prošlosti u filmu Katyń (2007).
