Vukotinović (Farkaš Vukotinović), Ljudevit, hrvatski političar, književnik i prirodoslovac (Zagreb, 13. I. 1813 – Zagreb, 17. III. 1893). Filozofiju je studirao u Szombathelyu, a pravo u Zagrebu i Požunu, gdje je i diplomirao. Godine 1836. bio je vježbenik pri Banskom stolu, a nakon položenog odvjetničkoga ispita bio je 1836. imenovan podbilježnikom Križevačke županije, te od 1840. velikim sudcem u moslavačkom kotaru. Kao zastupnik Hrvatskoga sabora, od 1847. sudjelovao je u njegovu radu, bio je, uz I. Kukuljevića Sakcinskoga, zaslužan za proglašenje hrvatskoga jezika službenim 1847. Za revolucije 1848–49. bio je vrhovni zapovjednik četa u Križevačkoj županiji, te je s njima osiguravao obranu na Dravi i u Međimurju, a izvještaje s fronte objavljivao je u Slavenskom jugu. Godine 1849–54. bio je predsjednik Zemaljskoga suda u Križevcima, a potom je bio umirovljen zbog suprotstavljanja uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. Nakon pada Bachova apsolutizma, bio je 1860. član Banske konferencije, a 1861–67. veliki župan Križevačke županije. Iako je kao član Narodne stranke 1871. bio imenovan zastupnikom u Hrvatskom saboru, ubrzo je pristao uz unioniste, no više nije stupio u državnu službu. Kao politički pisac predstavio se spisom Ilirizam i kroatizam (1842), u kojem je iznosio teze o kulturnom i jezičnom jedinstvu Južnih Slavena zasnovanom na njihovom etničkom jedinstvu te o borbi za samostalan položaj Hrvatske unutar Kraljevine Ugarske i Habsburške Monarhije. U raspravi Pravni odnos Kraljevine Slavonije prema Ugarskoj (Regni Slavoniae erga Hungarium legalis correlatio, 1845) suprotstavio se madžarskim posezanjima za trima slavonskim županijama (Vukovarska, Srijemska i Požeška) te je istaknuo državno jedinstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Za revolucije 1848–49. objavio je brošuru Nekoja glavna pitanja našeg vremena, u kojoj je istaknuo aktualne političke probleme u Hrvatskoj, dok se u brošuri Godina 1850. u Hrvatskoj (1851) protivio germanizaciji i centralizaciji. Književni rad započeo je u Danici, gdje je 1835. objavio prvu ilirsku davoriju Pesma Horvatov vu Glogovi leto 1813, poznatu po stihu Nek se hrusti šaka mala. Objavio je zbirke Pjesme i pripovjetke (1838), Ruže i trnje (1842), Pesme (1847) i Trnule (1867) te povijesne pripovijetke Pošasnost ugarsko-hrvatska (1844). Godine 1842., zajedno sa S. Vrazom i D. Rakovcem, pokrenuo je književni časopis Kolo, a 1859–61. pokrenuo je i uređivao almanah Leptir. S Rakovcem je 1842. uredio i prvu antologiju domoljubne poezije Pesmarica. Sbirka 1. Pesmice domorodne, a bio je i autor kazališnih predstava (igrokaz Golub, 1832). Bavio se i botanikom istražujući hrvatsku floru te je u koautorstvu s J. Schlosserom objavio važna floristička djela: Pregled hrvatske flore (Syllabus florae Croaticae, 1843), malu ekskurzijsku floru za određivanje biljaka Bilinar (1873) i fundamentalno djelo Hrvatska flora (Flora Croatica, 1869). Njegov herbarij danas je dio zbirke Herbarium Croaticum u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Bavio se i petrografijom, mineralogijom i geologijom te je bio jedan od osnivača Narodnoga muzeja. Bio je tajnik Gospodarskoga društva (1854) i urednik Gospodarskoga lista (1855–57). Godine 1867. imenovan je pravim članom JAZU.
