Vouk, Velimir, hrvatski kemičar (Gospić, 9. XII. 1919 – Chapel Hill, North Carolina, SAD, 23. VII. 1984). Diplomirao kemiju na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1944), zaposlio se u Zavodu za zaštitnu tehniku, a potom na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu (1946–48). U to je doba upoznao Andriju Štampara, koji mu je omogućio usavršavanje u Londonu, gdje je 1948. i doktorirao. Iste se godine kao Štamparov suradnik zaposlio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u okviru Škole narodnoga zdravlja, gdje je osnovao Zavod za primijenjenu biokemiju i 1955. postao izvanredni profesor. Bavio se koloidnom kemijom, primjenom raspršenja svjetlosti u analizi zraka, analizom tragova metala u biološkim uzorcima te fiziologijom i toksikologijom. Istodobno je radio u Institutu za higijenu rada (danas Institut za medicinska istraživanja i higijenu rada), u kojem je 1953. osnovao Toksikološki odjel; godine 1956. postao je vršitelj dužnosti direktora, a 1959–64. i direktor. Na poziv Bože Težaka, Vouk je djelovao i kao izvanredni profesor Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (1960–64) i bio predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1960–62). U okviru tehničke pomoći radio je od 1964. u Egipatskom povjerenstvu za nuklearnu energiju u Kairu, 1967. bio je pozvan za savjetnika u sjedište Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevu, gdje se bavio problemima zdravstvene ekologije i toksikologije, a 1980. u SAD za istraživača u Nacionalnom institutu za zdravstvenoekološke znanosti, gdje je 1983. bio imenovan direktorom Ureda za ocjenu opasnosti za zdravlje, na kojem ga je položaju zatekla iznenadna smrt.
