volfram

volfram (njem. Wolfram, od Wolf: vuk + starovisokonjem. rām: nečist), simbol W (znanstv. lat. wolframium), kemijski element (atomski broj 74, relativna atomska masa 183,84), s pet prirodnih, stabilnih izotopa (maseni brojevi 180, 182, 183, 184, 186) i više radioaktivnih izotopa. U prirodi se nalazi u obliku spojeva voframata, a najvažnije su rude → volframit i → šelit. U čistom obliku pripravili su ga 1783. suradnici → C. W. Scheelea. Volfram je sivkastobijeli sjajni metal velike tvrdoće, s gustoćom 19,3 g/cm³ i s najvišim talištem među metalima (3420 °C ± 20 °C). Vrlo je stabilan, na zraku se vrlo slabo oksidira tek zagrijavanjem na 400 °C, u kisiku izgara na 800 °C, a otapa se samo u smjesi fluorovodične i dušične kiseline. Volfram se ne može proizvesti redukcijom oksida ugljikom, jer tada nastaje karbid. Stoga se obogaćena ruda prvo prevodi u natrijev, zatim u amonijev volframat, pa zagrijavanjem na 600 °C u volframov trioksid, koji se na 800 °C vodikom reducira do metalnoga volframa u prahu, a prah se sinterira u kompaktne blokove. Zbog vrlo visokoga tališta volfram ponajprije služi kao materijal žarnih niti u električnim žaruljama i elektronskim cijevima. Volfram je i važan sastojak legiranih čelika te niklovih, kobaltovih, molibdenovih i drugih slitina. Osim toga, zbog svoje velike gustoće rabi se u zaštiti od ionizirajućega zračenja, kao vrlo probojno protutenkovsko strjeljivo, za izradbu žica za glazbala, itd. Od spojeva su najvažniji vrlo tvrdi volframovi karbidi (WC i W₂C) kao glavni sastojci tvrdih metala, od njih se izrađuje i nakit, a karbid WC primjenjuje se i kao neutronski reflektor u nuklearnom oružju. Volframov trioksid (WO₃) žuti je prah koji služi kao katalizator; otapanjem u jakim lužinama daje volframate, soli volframove kiseline (H₂WO₄), koja se ne može izolirati. Redukcijom ili elektrolizom taline natrijeva volframata dobiju se sjajni i različito obojeni spojevi opće formule Na_xWO₃, koji se rabe kao pigmenti (tzv. volframova bronca).