Vojnić Purčar, Petko, hrvatski pisac, filmski scenarist i redatelj (Subotica, Vojvodina, 16. II. 1939 – Petrovaradin, 7. VI. 2017). Na Filološkom fakultetu u Beogradu 1963. diplomirao komparativnu književnost, a u Parizu specijalizirao multimedijalne režije. Predavao je na Pedagoškoj akademiji u Subotici; u Novom Sadu radio kao prosvjetni savjetnik, urednik na radiju te kao profesionalni umjetnik. Bio je predsjednik Društva književnika Vojvodine (1984–86). U književnosti se javio potkraj 1950-ih, a već je prvom zbirkom novela Svetovi i satovi (1967) postigao zapažen uspjeh. Objavio je i zbirke pripovijedaka Prstenovani gavran (1983), Miholjsko ljeto i druge priče i Put u Egipat (2003), Kult kornjače (2005), Prstenovani gavran: drugi dio (2007). U romanima je fabulu gradio kombiniranjem dvaju usporednih narativnih tijekova, upotrebljavajući različita pripovjedačka gledišta i intermedijalne relacije (Odlazak Pauline Plavšić, 1969; Dom, sve dalji, 1977; Ljubavi Blanke Kolak, 1979; Večernje buđenje, 1987; Crvenokošci, 2004; Prstenovani pisac, 2008). Pjesnički su mu tekstovi motivirani prošlošću rodnoga kraja, tragajući neprestance za fenomenima postanka (Kameno žito, 1980; Sol u vjetru, 1985; Putovanje prema Crnome moru, 2002; U nedogled, 2004; Očas usprkos, 2006; Vrt lirika, 2008., i dr.). Pisao je i dramske tekstove (zbirka od pet drama Kraćenje života, 1990), filmske scenarije (Golubari, 1968; Rani radovi, sa Ž. Žilnikom i Brankom Vučićevićem, 1969., i dr.) i režirao. Eseje i zapise skupio je u knjizi Otvoreni atelje (2004).
