Vitez, Grigor, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Kosovac kraj Okučana, 15. II. 1911 – Zagreb, 23. XI. 1966). Učiteljsku školu završio u Pakracu. Prije rata radio je kao učitelj, a nakon rata u Ministarstvu prosvjete te potom u nakladničkoj kući Mladost kao urednik dječjih izdanja. U književnosti se javio poezijom za odrasle, koja nije privukla značajniju pozornost publike ni književne kritike. Pjesme iz toga dijela Vitezova opusa, objavljene prije rata u časopisima Suvremeni pogledi (1939) i Pregled (1939–40) te u prvim zbirkama poezije (San boraca u zoru, 1948; Pjesme, 1950), neinventivna su izraza i pretežito zaokupljene ratnom tematikom. Nešto se uspjelijima smatraju zbirke Naoružane ruže (1955), Povjerenje životu (1957) i Kao lišće i trava (1960). Punu afirmaciju postigao je dječjom poezijom (Prepelica, 1956; Sto vukova, 1957; Kad bi drveće hodalo, 1959; Iza brda plava, 1961; Jednog jutra u gaju, 1961; Hvatajte lopova, 1964; Gdje priče rastu, 1965). Posmrtno su objavljene Igra se nastavlja (1968) i zbirka prijevoda Pjesme četiri vjetra (1968) te mnogobrojne zbirke izabranih pjesama. Pisao je i stihove za dječje slikovnice (Vesele zamke, Medvjed kao pudar, Dva pijetla, Životinje spavaju), bajke i priče (Bajka o glinenoj ptici i druge priče i bajke, 1964) te igrokaze. Pjesme su mu prevođene na gotovo sve europske jezike. Uvođenje dječje vizure, lirizam te bogat, inovativan i neposredan izraz, za koji je nadahnuće često pronalazio u tradiciji usmene narodne poezije, odlike su Vitezova poetskog opusa za djecu, čiji je raznovrstan tematsko-motivski svijet uvelike nadahnut autorovim uspomenama iz djetinjstva. Prevodio je s ruskoga, slovenskoga i francuskoga jezika, ponajviše književnost za djecu, ali i poeziju za odrasle. Pisao je književne prikaze i eseje te uredio nekoliko poetskih antologija i zbornika za recitaciju. Vitez se danas smatra začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu, koja se zahvaljujući njegovu književnom radu afirmirala kao ravnopravan dio korpusa hrvatske književnosti.
