Vikić Belančić, Branka, hrvatska arheologinja (Sarajevo, 4. I. 1922 – Zagreb, 26. I. 2005). Povijest umjetnosti i arheologiju diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1967. Od 1947. do 1983. radila u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Proučavala je rimsku urbanizaciju u Panoniji, poglavito antička naselja u sjevernoj Hrvatskoj, rimsku keramičarsku proizvodnju i trgovinu, grčke vaze, rimski Limes u Podunavlju i pojavu ranoga kršćanstva u kontinentalnoj Hrvatskoj. Suvoditeljica arheoloških iskapanja u Varaždinskim Toplicama, Ščitarjevu, Ludbregu, Zagrebu i Bartolovcu kraj Jalžabeta. Glavna djela: Starokršćanska lampica iz Zagreba (u časopisu: Peristil, 1954), Prilog istraživanju antičkih naselja i puteva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (1969), Završna istraživanja kupališnog kompleksa u Varaždinskim Toplicama (u časopisu: Vjesnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1970., s M. Gorencom), Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu (1976), Tipovi antičkih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (u knjizi: Arheološka istraživanja u zapadnoj Hrvatskoj, 1978), Aquae Iasae u antičko doba (1980), Grčke i južnoitalske vaze iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu (s Valerijom Damevski, 2006), Corpus vasorum antiqvorum (s Valerijom Damevski i Alexandrom Kardianou-Michel, 2008).
