videoumjetnost (videoart), oblik umjetničkog stvaralaštva u kojem se umjetnik služi videotehnikom (videokamera, videovrpca ili disketa, televizijski prijamnik ili platno i sl.) kao sredstvom izražavanja. Počinje se primjenjivati sredinom 1960-ih s razvojem komercijalnoga programa prenosive televizijske tehnike. Usavršavanjem televizijske tehnike stvarali su se multimedijski ambijenti, videoinstalacije, videoskulpture i videofilmovi, pri čem se umnažao broj televizijskih prijamnika na kojima se istodobno prikazivala jedna ili više snimljenih slika. Danas se videoumjetnost smatra stvaralačkom disciplinom s vlastitim kriterijem estetskoga vrjednovanja, kojoj je jedna od značajki uključivanje gledatelja u stvaralački proces kod performansa, hepeninga, body arta i land arta. Novi medij privukao je umjetničke skupine koje su i prije njegovale interdisciplinarni pristup stvaralačkomu postupku (skupina Fluxus). Začetnik primjene videotehnike u umjetnosti bio je korejsko-američki likovni umjetnik Nam June Paik, koji je od ranih 1960-ih izvodio performanse i radio maštovite videoskulpture i videoinstalacije. U najznačajnije videoumjetnike ubrajaju se V. Acconci, Peter Campus, Fabrizio Plessi, Rebecca Horn, Bruce Nauman, Wolf Vostell. Prvi eksperimenti s videom u Hrvatskoj izvodili su se sredinom 1970-ih u sklopu Centra za multimedijalna istraživanja u Zagrebu i Galerija grada Zagreba. Od hrvatskih umjetnika u svoje stvaralaštvo uključuju videoumjetnost D. Martinis, S. Iveković, I. Deković, I. L. Galeta, G. Trbuljak i dr.
