Velasco Ibarra [bela'sko iβa'r:a], José María, ekvadorski političar (Quito, 19. III. 1893 – Quito, 30. III. 1979). Rođen u bogatoj obitelji, diplomirao je pravo u Quitu, usavršavao se na Sorbonnei u Parizu. Kao konzervativac, izabran je 1932. za zastupnika (tijekom 1932. bio je i predsjednik Zastupničkog doma), a u prosincu 1933. je velikom većinom izabran za predsjednika Ekvadora. Na tom je položaju bio od rujna 1934., ali je njegov ambiciozni program javnih radova i zakonskih reformi naišao na otpor u parlamentu te je, pošto je raspustio parlament, u kolovozu 1935. srušen vojnim udarom. Kao nezavisni kandidat izgubio je predsjedničke izbore 1940., ali je u lipnju 1944. postavljen za predsjednika dogovorom širokog stranačkog saveza, nakon narodne pobune koje je izbila kao posljedica političke krize nastale zbog ekvadorskog poraza u ratu s Peruom (1942). Iako ga je ustavotvorna skupština 1946. izabrala na novi predsjednički mandat, opet je, uslijed gospodarskih poteškoća i vlastite sklonosti autoritarizmu, srušen u vojnom udaru u kolovozu 1947. Po treći put postao je predsjednik u lipnju 1952., pobijedivši na izborima kao kandidat vlastite stranke Nacionalne federacije velaskista (djelovala je do 1978) te je na položaju ostao puni mandat, od rujna 1952. do kolovoza 1956. U tom su razdoblju pokrenuti javni radovi, izgrađene su mnogobrojne škole, razvijena prometna infrastruktura. U sljedećem predsjedničkom mandatu nakon nove izborne pobjede u lipnju 1960. poništio je mirovni sporazum s Peruom (iz 1942) te je predložio agrarnu reformu, ali su gospodarska kriza i njegov sukob s parlamentom izazvali prosvjede te je srušen u vojnom udaru u studenome 1961. Posljednji je put za predsjednika izabran u lipnju 1968. Stupivši na položaj u rujnu, započeo je s ekonomskim programom temeljenim na državnom intervencionizmu što je, uz njegovo traženje većih ovlasti, izazvalo novi sukob s parlamentom te je u lipnju 1970. suspendirao ustav i uz podršku vojske uveo osobnu diktaturu. Održao se na vlasti do veljače 1972. kada je četvrti put srušen vojnim udarom. Potom je do pred smrt živio u Argentini. Poznat kao odličan govornik koji je stekao status narodnog vođe, svoju je ideološku poziciju tumačio kao varijantu socijalnog liberalizma između kapitalizma i socijalizma; njegovo političko djelovanje u cjelini primjer je personalističke politike koja se temeljila na osobnoj karizmi, populističkoj retorici i klijentelizmu, a spajala je nadvladavanje postojećih političkih odnosa (i stranaka) i znatnu ulogu države u gospodarstvu. Napisao je nekoliko knjiga o državništvu.
