Vela Luka, gradić, luka i općinsko središte na zapadnoj obali otoka Korčule, 45 km zapadno od grada Korčule, 3772 st. (2021); najveće je naselje otoka Korčule. Leži na obali 9,2 km dugoga zaljeva. Gotička crkva sv. Ivana (XV. st.), župna crkva sv. Josipa (1848), crkvica sv. Vinčence (XVI. st.), zavjetna crkva Gospe od Zdravlja iz 1886. Uzgoj masline, vinove loze i dr. Gradnja i popravak manjih brodova. Turizam. Bolnica za medicinsku rehabilitaciju (talasoterapija). Trajektne veze sa Splitom i s Lastovom. – Na širem podruju današnjega grada pronađeni su ostatci iz prapovijesti (Vela špilja), ilirskoga doba (Kovnica, Tečar, Potirna, Glavica sv. Ivana) i antike (Blato, Smokvica, Potirna, Bradat, Beneficij). Smatra se da se antička isejska kolonija nalazila upravo na području Vele Luke. Iz razdoblja srednjega vijeka sačuvana je jednobrodna crkvica sv. Ivana u predjelu Gradina (prvi spomen 1415) te kaštel plemićke obitelji Ismaelli (iz 1480). Sve do XIX. st. Vela Luka služila je kao izlazna luka mjesta Blato, a tek nakon pada Mletačke Republike (1797) započelo se oblikovati veće naselje u uvali u kojoj se nalazilo tek nekoliko kuća iz XV. i XVI. st. Razvoj trgovine i prometa utjecao je na kontinuirano naseljavanje stanovnika, većinom iz obližnjega Blata i okolnih zaselaka, u dnu velolučkoga zaljeva. Godine 1849. utemeljena je župa, 1898. osnovana je samostalna općina, a 1899. bili su provedeni prvi općinski izbori na kojima je pobijedila Narodna stranka. Potkraj XIX. st. zbog vinske klauzule bio je zaustavljen napredak mjesta te je započelo snažnije iseljavanje stanovnika u prekomorske zemlje. Broj stanovnika rastao je od 1218 st. 1857. na 5026 st. 1921., ali je 1931. pao na 4038 st. Za II. svjetskoga rata, za talijanske, a potom i njemačke okupacije, velik dio stanovnika priključio se antifašističkom pokretu, a dio zbjegu u El Shattu. Nakon rata broj stanovnika nije značajnije rastao.
