Veda (sanskrt veda: [sveto] znanje, nauk), najstarija indijska književnost koju čine četiri zbirke (saṃhitā): zbirka vjerskih himana (Ṛgveda), zbirka žrtvenih izreka i svetih izričaja (Yajurveda), zbirka obrednih pjesama (Sāmaveda) te zbirka magijskih pjesama, čarolija i inkantacija nastala pod utjecajem nearijskih, autohtonih narodnih vjerovanja (Atharvaveda). Smatra se da su najstariji vedski tekstovi nastajali prije 1500. pr. Kr., a najmlađi vjerojatno do V. st. pr. Kr.; oni ujedno čine i osnovu vedizma, najstarijeg oblika indijske brahmanističke religije. Zbog toga indijska tradicija često navodi samo »trostruko značenje« (trayī vidyā, tj. Ṛgveda, Yajurveda i Sāmaveda), tj. tri najstarije zbirke koje su imale i obrednu funkciju. Služile su kao priručnici za trojicu svećenika koji su obavljali obred: hotṛ (»zazivač«) stihovima (1028 stihova tj. mantra) iz Ṛgvede slavio je bogove i pozivao ih da prime obredne darove; udgātṛ (»pjevač«) pjevao je napjeve iz Sāmavede, a adhvaryu je izvodio sam obred uz izreke i molitve iz Yajurvede. Četvrti je svećenik bio brahman, koji je nadgledao cijeli obred i znao sve tri zbirke. Tom je obrednomu sustavu zbog simetrije postupno bila pridružena i najmlađa, Atharvaveda, koja sadrži arhaičan tekstovni materijal važan za povijest pučkih vjerovanja i folklora uopće. Sva je vedska književnost (→ indija, književnost) usredotočena na obred u kojem se bogovi mole za dobra ovozemaljskoga života: štuju se prirodne sile i pojave (Sunce, Zemlja, Nebo, Oganj, Zora i drugo), etički motivi (ugovor, savez, mir, tj. bog Mitra; zadana riječ, poredak, tj. bog Varuṇa), junaci (Indra) te u kasnijim slojevima i apstraktna božanstva (riječ, Vāc; gospodar molitve, Bṛhaspati). U širem značenju Veda uključuje korpus tekstova koji obuhvaća nekoliko slojeva; na zbirke (saṃhitā) dovezuju se tumačenja obrednih radnji i njihova značenja (brāhmaṇa), potom šumske knjige (āranyaka) namijenjene isposnicima i pustinjacima koji su se povukli u osamu i posvetili kontemplativnu životu i razmišljanju o najdubljoj biti žrtve, te na kraju vjersko-spekulativni tekstovi (→ upanišadi) na kojima se temelji indijski filozofski sustav, odnosno vedāntski monizam. Vedski jezik, osobito u zbirkama, arhaična je inačica sanskrta. Veda se u Indiji štuje kao božanska objava (śruti) te se čuvala i prenosila usmenom predajom.
