uvjetna osuda, odgoda izricanja ili izvršenja izrečene kazne pod uvjetom da osuđenik u određenom roku ne počini novo kazneno djelo. U kaznenom pravu javlja se u XIX. st. u trima različitim sustavima: anglosaskom (odgoda izricanja kazne s nadzorom uz pristanak počinitelja), kontinentalnom (odgoda izvršenja izrečene kazne bez nadzora i pristanka) i mješovitom (odgoda izvršenja izrečene kazne s nadzorom). U hrvatskom kaznenom pravu postoji uvjetna osuda (kontinentalnoga sustava), uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom (mješoviti sustav) i pridržaj kazne maloljetničkoga zatvora (anglosaski sustav). Prema hrvatskom zakonodavstvu, formalne pretpostavke za primjenu uvjetne osude odnose se na manju apstraktnu i konkretnu težinu kaznenoga djela, dok se materijalna pretpostavka odnosi na okolnosti koje upućuju na to da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno vodeći računa o odnosu počinitelja prema oštećeniku i naknadi prouzročene štete. Kako bi počinitelj izbjegao izvršenje izrečene kazne, mora ispuniti određene obvezne (da ne počini novo kazneno djelo) ili fakultativne uvjete (npr. nadoknaditi štetu ili vratiti korist stečenu kaznenim djelom), a vrijeme na koje se odgađa izvršenje ili rok kušnje jest između 1 i 5 godina. Uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom sud primjenjuje ako ocijeni da sama uvjetna osuda ne utječe dovoljno na počinitelja da ponovno ne čini kazneno djelo. U određenim slučajevima sud mora (može) opozvati uvjetnu osudu zbog počinjenja novoga kaznenog djela tijekom vremena provjeravanja, neizvršenja obveza ili zbog naknadnoga utvrđenja da nije bilo pretpostavki za njezinu primjenu. U RH uvjetna osuda primjenjuje se na većinu osuda i njezina učestalost raste.
