Utrechtski mir [y'trεxt~], zajednički naziv za niz mirovnih ugovora potpisanih 1713. i 1714. između Francuske i europskih sila (11. IV. 1713 – 7. IX. 1714) te Španjolske i europskih sila (13. VI – 26. VII. 1714) nakon Rata za španjolsku baštinu. Po njima je Filip V., unuk Luja XIV., bio priznat za španjolskog kralja uz uvjet da španjolska i francuska kruna budu trajno odvojene. Francuska je priznala hannoversku lozu na britanskom prijestolju i obvezala se da neće podupirati težnje Stuarta. Velikoj Britaniji bilo je priznato pravo monopola (asiento) na uvoz određenoga broja robova u španjolske američke kolonije (→ robovlasništvo). Ugovorima su bile regulirane i teritorijalne promjene: Velika Britanija preuzela je od Francuske Hudsonov zaljev, otok Svetoga Kristofora, Novu Scotiu (Akadiju) i Newfoundland, a od Španjolske Gibraltar i Menorcu. Habsburška Monarhija dobila je dotadašnju Španjolsku Nizozemsku (današnja Belgija). Mirom zaključenim 1714. između rimsko-njemačkog cara Karla VI. i Francuske, Habsburška Monarhija stekla je Sardiniju te vlast nad Lombardijom i Napuljem. Pruski kralj stekao je nizozemsku pokrajinu Gelderland. Vojvodi od Savoje bili su zajamčeni posjedi stečeni ranijim ugovorom iz 1703. s Leopoldom I., kao i Kraljevstvo Sicilije (dotad španjolsko). Portugal je preuzeo španjolsku naseobinu Colonia del Sacramento na La Plati i bio mu je priznat suverenitet nad Amazonom, čime je suženo područje Francuske Gvajane. Utrechtskim mirom sklopljeni su još mirovni ugovori između pojedinih država – Španjolske i Portugala (Madridski sporazum, veljača 1715), Karla VI. i Francuske (Rastatt, ožujak 1714. i Baden, rujan 1714) i Karla VI. i Španjolske (Hag, veljača 1720). Mirovnim ugovorima bila je određena međunarodna politika u idućim desetljećima. Njima je Francuska potvrdila svoju poziciju velesile na kontinentu, a Velika Britanija definitivno preuzela ulogu vodeće zemlje u svjetskoj trgovini.
