Ur, ostatci sumerskoga grada u južnoj Mezopotamiji, danas ruševine Tell al-Muqayyar 150 km zapadno od Basre, Irak. Spominje se u Bibliji kao Ur Kaldejski, Abrahamovo rodno mjesto. Nekad je bio blizu utoka Eufrata i Tigrisa u Perzijski zaljev, a danas je duboko u kopnu. Lokalitet je otkriven 1854; sustavno istraživan 1918–19. i 1922–34 (L. Woolley). Starije je naselje na temelju keramičkih nalaza datirano u VI. tisućljeće pr. Kr. i pripada tzv. obeidskoj kulturi, ali iz toga je razdoblja ostalo malo tragova. Višemetarski nanos mulja (posljedica čestih plavljenja – »biblijski potop«) svjedoči o dugotrajnom prekidu života, no u III. tisućljeću pr. Kr. razvilo se veliko gradsko i vjersko središte ranoga dinastičkog perioda sumerske civilizacije. Najznačajnija je građevina impresivni zigurat posvećen Nanaru, sumerskomu bogu Mjeseca, donji dio kojega je građen od opeka vezanih bitumenom, a gornji od opeka vezanih žbukom. Zigurat su dali podići kralj Urnamu i njegov nasljednik Šulgi. U VI. st. pr. Kr. obnovio ga je posljednji babilonski kralj Nabonid kao sedmerokatnu građevinu. Otkriveno je i gotovo 2000 grobova, od kojih se njih 16, na temelju mnoštva vrijednih i bogatih priloga smatra kraljevskima (grobnica kraljice Puabi čije je ime na pečatu). Ur je prestao postojati u IV. st. pr. Kr., vjerojatno zbog promjene toka rijeke Eufrat.
