umjetno disanje, disanje potaknuto postupcima koji se primjenjuju kada je prirodno disanje prestalo ili je oslabljeno i nedostatno da osobu održi na životu. Najčešće je to pri prestanku rada srca zbog infarkta, utapanja, gušenja, otrovanja ugljikovim monoksidom, el. udara i dr. Umjetno disanje uspješno je ako su prohodni dišni putovi (nos, usta, ždrijelo, grkljan, dušnik i dušnice) te ako je moguća izmjena kisika i ugljikova dioksida u plućnim dišnim mjehurićima (alveolama).
Umjetno disanje najčešće se primjenjuje u okviru prve pomoći, i to postupkom usta na usta, usta na nos ili posebnim maskama i balonima kojima se upuhuje zrak u pluća unesrećenika ili bolesnika. Nakon oslobađanja dišnoga puta, zrak se upuhuje 12 puta u minuti (15 do 20 puta u male djece). Ako se primijeni brzo i ispravno, umjetno disanje može spasiti život.
U bolničkom liječenju, umjetno disanje provodi se posebnim napravama, respiratorima, obično na odjelima ili jedinicama za intenzivnu skrb ili tijekom operacijskih zahvata kada je bolesnik u anesteziji; to je tzv. kontrolirana mehanička ventilacija. Gumena ili plastična cijev (endotrahealni tubus) postavlja se jednim krajem u dušnik, a drugim je vezana za respirator ili sustav za anesteziju, koji zamjenjuju rad dišne muskulature. Suvremene naprave održavaju pozitivni i negativni tlak potreban za disanje u fiziološkim granicama, kako ne bi došlo do oštećenja pluća, posebice u bolesnika koji su na dugotrajnom mehan. umjetnom disanju. Prije respiratora rabila su se tzv. željezna pluća, naprava u obliku šupljega valjka u kojoj je ležao bolesnik; u unutrašnjosti valjka tlak bi se ritmički snizivao i povisivao, što je dovodilo do širenja i suzivanja prsnoga koša, odn. do disanja.
