Uganda (Republika Uganda /svahilski Jamhuri ya Uganda/ engleski Republic of Uganda), kontinentalna država u istočnoj Africi, između Južnoga Sudana (duljina granice 435 km) na sjeveru, Kenije (933 km) na istoku, Tanzanije (396 km) i Ruande (169 km) na jugu te DR Konga (765 km) na zapadu; obuhvaća 241 555 km².
Prirodna obilježja
Uganda obuhvaća 1000 do 1500 m visok, valovit ravnjak, građen od prekambrijskih kristaličnih stijena (gnajs, porfir i dr.). Na zapadu je ograničen zapadnim ogrankom rasjednoga sustava istočne Afrike (istočnoafrički rift) odnosno srednjoafričkoga tektonskog jarka, a na istoku mjestimično zahvaća i njegov istočni ogranak. Uza zapadni rasjed pruža se vulkansko gorje Virunga (do 4127 m u vrhu Muhavura na granici Ugande i Ruande) i Ruwenzori s vrhom Margherita (5109 m), najvišim u Ugandi i DR Kongu (prekriven je snijegom i ledenjacima). Između planina Virunga i Ruwenzori leži Edwardovo jezero, a sjevernije od Ruwenzorija Albertovo jezero s odvirkom Albertovim Nilom; u jugoistočnom podnožju Ruwenzorija leži jezero George. Ugandska je visoravan na sjeveru, duž granice s Južnim Sudanom, omeđena planinama Imatonga (1800 m), a na istoku, duž istočnog ogranka rasjeda (istočnoafričkoga rifta) i granice s Kenijom, nizom vulkanskih planina (Morungole, Moroto i Kadam) od kojih je najviša planina Elgon (4321 m). Središnji je dio Ugande močvarna ravnica, u kojoj leže jezera Kyoga, Kojweri, Kwania i Bisina, južnije od kojih je Viktorijino jezero. Riječna je mreža gusta i pripada porječju Nila. Najveća je rijeka Viktorijin Nil (istječe iz Viktorijina jezera) koji utječe u Albertovo jezero i iz kojeg istječe kao Albertov Nil, a ostale su Aswa, Okok i Pager (na sjeveru), Lugogo (u središnjem dijelu), te Semliki, Kafu, Katonga i Mpongo (na zapadu). Rijeke središnjeg i južnoga dijela zemlje ulijevaju se uglavnom u Viktorijino jezero. Izuzev Viktorijina i Albertova Nila, rijeke su spore (maloga pada), većinom sezonskoga toka (teku samo za kišne sezone). Unutrašnje vode obuhvaćaju 15% površine, a močvare 4% (2019).
Klima je ekvatorijalna odnosno tropska savanska, modificirana utjecajem nadmorske visine i, lokalno, velikim jezerskim površinama. Kolebanja temperature tijekom godine mala su; toplije je razdoblje od prosinca do ožujka, a nešto hladnije od lipnja do rujna. Na Viktorijinu jezeru (u Entebbeu) srednja je temperatura veljače 23,5 °C, a srpnja 22,0 °C. Godišnja se količina oborina uglavnom kreće od 1000 do 1500 mm (manje od 500 mm na sjeveroistoku, a više od 2000 mm na zapadnim pristrancima gorja Ruwenzori i otocima Ssese u Viktorijinu jezeru). U sjevernom dijelu suho je razdoblje od studenoga do ožujka, a kišno od travnja do listopada, u središnjem i južnom dijelu dva su kišna razdoblja, od ožujka do svibnja i od rujna do studenoga. Zbog ekvatorijalnog položaja Ugande male su varijacije u deklinaciji Sunca u podne, stoga je duljina dnevnoga svjetla gotovo uvijek 12 sati.
U vegetacijskom pokrovu (2019) savane obuhvaćaju 23%, šume 11% (18%, 2005), šikare 1%, a poljoprivredne površine 45% teritorija. Vazdazelenom kišnom šumom pokriveni su niži pristranci gorja Ruwenzori i sjeverozapadna obala Viktorijina jezera. Na visini od 2000 m počinje šuma umjerenoga pojasa, koja iznad 3000 m prelazi u subalpsku vegetaciju. Znatne močvarne površine oko jezera Kyoga pokrivene su papirusom i sezonskim močvarnim travama. Tla su općenito plodna (osobito u regiji Viktorijina jezera gdje su među najobrađenijima u zemlji). Na površinama koje imaju manje povoljne uvjete za rast vegetacije rastu suhe šume bagrema i šikare kandelabra (Euphorbia ingens, sukulentna mlječika) i dr. Na sjeveroistoku, u najsušnijem dijelu Ugande nalaze se stepe i šikare. Uganda ima deset nacionalnih parkova, među kojima se ističu Murchison Falls (najveći; 3840 km²; njime protječe Viktorijin Nil) i Queen Elizabeth.
Lavovi i leopardi danas žive uglavnom u rezervatima i nacionalnim parkovima. Nilski vodenkonji i krokodili nastanjuju većinu jezera i rijeka. Na zapadu Ugande stanište je slonova, bivola, antilopa kob (Kobus kob), planinskih gorila, čimpanzi. Na travnjacima obitavaju žirafe i mnoge vrste antilopa među kojima se ističu oriks, veliki i mali kudu te Grantova gazela. Područja nadmorske visine niže od 1500 m stanište su komarca anofelesa čije ženke prenose malariju, a prisutnost ce-ce muha onemogućila je ispašu stoke na većem dijelu Ugande.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2014. u Ugandi živi 34 634 650 st., a prema procjeni iz 2020. 41 583 600 st. ili 172 st./km². Broj stanovnika Ugande brzo raste. Od stjecanja neovisnosti 1962., kada je imala oko sedam milijuna stanovnika, do danas je populacija porasla šest puta (broj stanovnika u posljednjih je 30-ak godina narastao više od dva puta). Godišnji porast broja stanovnika iznosi 3,18% (2014–20). Najveći porast bilježi regija Central (gradovi Kampala, Entebbe). Glavnina stanovništva živi u jugoistočnom dijelu zemlje i uz obalu Viktorijina jezera (više od 300 st./km²), a najrjeđe je naseljeno područje na sjeveroistoku (manje od 50 st./km²). Uganda je etnički raznolika zemlja (više od 60 naroda); na sjeveru prevladavaju Niloti (oko 15% stanovništva Ugande), a u središnjem i južnom dijelu pripadnici skupine naroda Bantu (60% stanovništva). Glavne skupine Nilota u Ugandi su Teso (Iteso; 7,0%, 2014), Lango (Langi; 6,3%) i Acholi (4,4%). Od skupine Bantu najbrojniji su pripadnici naroda Ganda (Baganda; 16,5%), Nyankore ili Nyankole (Banyakore; 9,6%), Soga (Basoga; 8,8%) i Kiga (Bakiga; 7,1%). Na sjeveru uz Nilote žive i pripadnici sudanskih skupina (ukupno 7% stanovništva; najzastupljenija Lugbara, 3,3%). Udio Afrikanaca koji nisu državljani Ugande iznosi 1,5% i uglavnom se odnosi na izbjeglice – državljane DR Konga, Južnog Sudana, Ruande, Tanzanije, Kenije, Burundija i Somalije. Među necrnačkim stanovištvom (0,98%) najviše je Azijata (0,82%), a ima i Europljana te Arapa. Stanovnici su prema vjeroispovijesti (2014) kršćani (84,5%; od toga katolici 39,3%, anglikanci 32,0%, i dr.), muslimani (13,7%), pripadnici tradicionalnih religija (0,1%) i dr. (1,7%). Mali broj Židova, potomaka preobraćenika na judaizam 1920-ih, živi u zajednicama u istočnoj Ugandi.
Prirodni priraštaj stanovništva Ugande iznosi 3,05% ili 30,5‰. Stopa nataliteta (36,7‰, 2020) oko dva puta je veća od svjetskog prosjeka (17‰; afrički 32‰, 2020), a stopa smrtnosti (6,2‰) je manja (svjetski i afrički prosjek 8‰). Mortalitet dojenčadi iznosi 31,9‰ (2020). Kao i u mnogim drugim afričkim zemljama, stanovništvo Ugande pretežno je mlado. U dobi je do 14 godina čak 45,2% st., u dobi od 15 do 64 godine 52,3% st., a u dobi od 65 i više godina 2,5% stanovništva (2020). Očekivano trajanje života od 60,4 godine za muškarce i 65 godina za žene (2021) ispod je svjetskoga prosjeka (69,1 godina za muškarce i 74,4 godine za žene, 2000), ali u vrijednosti afričkoga prosjeka (60,9 godina za muškarce i 64,4 godine za žene, 2020)
U poljoprivredi i šumarstvu zaposleno je 72,4% (2021; 66,2%, 2003) radno sposobnoga stanovništva, u industriji, proizvodnom zanatstvu i građevinarstvu 6,6% (7,4% st., 2003) te u uslužnim djelatnostima 20,9% (26,4% st., 2003). Najstarije škole u Ugandi osnovali su kršćanski misionari podrijetlom iz Europe. Sveučilište Makerere u Kampali (osnovano 1922) najveće je i najstarije u tom dijelu Afrike. Potkraj XX. st. otvorene su nove visokoškolske obrazovne institucije poput državnog Sveučilišta znanosti i tehnologije Mbarara (1989), te privatnih Kršćanskog sveučilišta Ugande (Mukono; 1997) i Islamskog sveučilišta (1988). Službeni su jezici svahilski i engleski. Pismeno je 76,5% stanovništva (muškarci 82,7%, žene 70,8%, 2018).
Stanovništvo Ugande uglavnom je ruralno (75,6%, 2021), iako udjel urbanoga stanovništva polagano raste (19,4%, 2010; 24,4% 2021). Glavni je i najveći grad Kampala s 1 507 114 st. (popis 2014; prema službenoj procjeni 2020. ima 1 680 600 st., a metropolitansko područje oko 6 710 000 st.); ostali su veći ili važniji gradovi (popis 2014) Nansana (365 857 st.), Kira (317 428 st.), Makindye Ssabagabo (282 664 st.), Mbarara (195 160 st.), Mukono (162 744 st.), Gulu (149 802 st.), Jinja (76 057 st.), Entebbe (69 430 st.), Hoima (100 126 st.), Arua (61 946 st.), Fort Portal (54 275 st.), Mbale (92 863 st.), Lira (99 511 st.) i Masaka (103 293 st.).
Gospodarstvo
Dugotrajna razdoblja političke nestabilnosti, uz opću društvenu nerazvijenost i visok rast populacije, usporavali su ekonomski razvoj (početkom 2000-ih bilo je siromašno oko 35% stanovništva). God. 2007. ostvaren je BDP u vrijednosti od 12,4 mlrd. USD; BDP po stanovniku bio je oko 400 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 53%, poljoprivrede 29% , a industrije 18% (2007). U industriji prevladava proizvodnja šećera, piva, cigareta, tekstila, cementa i čelika. Glavni su poljoprivredni proizvodi kava, čaj, pamuk, duhan, tapioka, krumpir i dr.; u stočarstvu prevladava uzgoj goveda i peradi. Od prirodnih bogatstava značajna su ležišta bakra, zlata i kobalta te hidroenergetski potencijali. God. 2007. vrijednost izvoza bila je 1,6 mlrd. USD (Uganda uglavnom izvozi kavu, ribu i riblje prerađevine, čaj, pamuk, zlato, cvijeće i dr.). Najviše izvozi u Nizozemsku (10,2%), Belgiju (9,7%), Njemačku (7,9%), Francusku (7,2%), Ruandu (5,6%) i dr. Vrijednost uvoza 2007. je iznosila 2,9 mlrd. USD (uvozi uglavnom vozila, naftu, strojeve i različitu opremu, medicinske proizvode, žitarice i dr.). Najviše uvozi iz Kenije (31,6%), Kine (7,8%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (7,7%), Južnoafričke Republike (5,9%) i dr. Potkraj 2007. vrijednost deviznih i zlatnih rezervi iznosila je 2,5 mlrd. USD, a vanjski dug bio je oko 1,5 mlrd. USD. Od siječnja 1995. Uganda je članica Svjetske trgovinske organizacije.
Promet
Uganda nema izlaz na more pa se uvelike oslanja na prometnu mrežu i luke susjednih zemalja Kenije i Tanzanije. Duljina je željezničke mreže 1260 km (2018); glavna pruga spaja Kampalu (preko Jinje, Torora, Leserua) s lukom Mombasom (Kenija) na obali Indijskog oceana. Sjevernom željezničkom linijom Kampala je povezana sa zapadnim dijelovima zemlje sve do pograničnoga grada Kasesea (prema DR Kongu). Cestovna je mreža duga 21 021 km (2021), ali je asfaltirano svega 26,6%. Brodski je promet razvijen na Viktorijinu (glavne luke Port Bell / Kampala i Jinja) i Albertovu jezeru. Glavna je zračna luka Entebbe nedaleko od Kampale.
Novac
Novčana je jedinica ugandski šiling (USh; UGX).
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na području Ugande mogu se pratiti od paleolitika. Isprva je današnja Uganda bila naseljena različitim narodima i plemenima Bantu koja su već u IX. st. uspostavila prve plemenske monarhije. Tijekom narednih stoljeća na taj su prostor prodirali narodi iz skupine hamitskih i nilotskih plemena. Sjever zemlje i danas nastavaju niloti, dok narodi sudanske grupe žive u središnjoj i južnoj Ugandi. U XIII. ili XIV. st. ondje je nastalo bantusko kraljevstvo Kitara (poslije Bunyoro), kojemu su se pokoravale države Buganda (po kojoj je Uganda i dobila ime) i Ankole. Potkraj XVII. st. kitarsko se kraljevstvo raspalo na manja kraljevstva Bunyoro, Karagwe i Toro, da bi u XVIII. st. neovisnost postigla i Buganda, koja je u XIX. st. postala centralizirana, moćna despotska monarhija, trgovački povezana s arapskim državama. Iako su u doba dolaska europskih kolonizatora u XIX. st. na području današnje Ugande postojala sva četiri kraljevstva (Bunyoro, Karagwe, Toro i Buganda), najsnažniji otpor kolonijalnom osvajanju pružila je tek Buganda. Napredujući duž zapadne obale jezera Viktorije, u Bugandu su kao prvi Europljani stigli 1862. britanski istraživači J. H. Speke i J. A. Grant, a 1875. i H. M. Stanley. Za njima su 1877. došli britanski, a 1879. francuski misionari. S obzirom na to da su se misionari upleli u dinastičke borbe oko prijestolja što ih je vodio kabaka (kralj) Bugande Mwanga (1884–1903), Velika Britanija i Njemačka iskoristile su te borbe za širenje političkog utjecaja na Bugandu. Pretenzije njemačkog imperijalizma na područje današnje Ugande okončane su 1890. britansko-njemačkim sporazumom na Helgolandu, prema kojemu je Uganda potpala pod utjecajnu sferu Velike Britanije i pod upravu Britanske istočnoafričke kompanije. Pošto je Velika Britanija slomila Bugandu prisilivši 1894. Mwangu da prizna njezin protektorat, iste godine sklopila je s belgijskim kraljem Leopoldom II. sporazum o podjeli sfere utjecaja u Africi kojim je utvrdila granicu svojega novoga posjeda prema Belgijskomu Kongu. Godinu dana poslije Britanci su osvojili kraljevstva Bunyoro, Ankole i Toro te 1895. uspostavili protektorat Ugandu, kojom je upravljao britanski guverner sa sjedištem u Entebbeu. Isprva je guverner samostalno upravljao protektoratom, a od 1920. uz pomoć Zakonodavnoga vijeća čije su članove imenovali Britanci. Od 1922. Uganda se nalazila u sastavu Britanske Istočne Afrike. Sredinom 1930-ih bila je jedan od najvećih proizvođača pamuka i kave u cijelom Britanskom Imperiju. Tim poljoprivrednim kulturama bavili su se osim feudalaca još i mnogobrojni sitni i srednji zemljoposjednici, ali i azijati koje je Britanija doselila iz Indije i koji su ubrzo postali vodeći čimbenik u ugandskoj trgovini.
Od 1946. jačao je antikolonijalistički pokret. Nakon pregovora s Velikom Britanijom u ožujku 1962. ostvarena je samouprava, na izborima u travnju pobijedio je Narodni kongres Ugande, a njegov vođa Milton Obote imenovan je premijerom. Neovisnost je proglašena 9. X. 1962. U listopadu 1963. Uganda je postala republikom (u federaciju su bila uključena kraljevstva Buganda, Toro, Ankole i Bunyoro), a predsjednik je postao Eduard Mutesa II. (poglavar Bugande). Tijekom 1960-ih pojedine etničke zajednice pružale su otpor središnjoj vlasti, poraz pobunjenika u Bugandi 1966. vodio je padu E. Mutese II., 1967. bila su ukinuta kraljevstva te je proglašena unitarna republika, a predsjednikom je postao M. Obote. Njegovu programu društvenih reformi radi preraspodjele nacionalnoga bogatstva protivile su se pojedine plemenske i druge skupine, posebno u Bugandi (nakon pokušaja atentata na Obotea u prosincu 1969. bile su zabranjene opozicijske stranke). Državnim udarom 25. I. 1971. vlast je preuzeo vojni zapovjednik Idi Amin Dada, koji je potom uveo diktaturu, progonio sve stvarne i moguće protivnike režima, kao i pripadnike svih etničkih skupina osim svojih nilotskih (1972. istjerao je iz zemlje stanovnike azijskog podrijetla) pa se procjenjuje da su državne snage do 1979. broj ubile do 500 000 ljudi. Oboteovi pristaše dobili su potporu Tanzanije, s kojom je Uganda imala pogranične sukobe (1971–73), a 1978–79. bila je u ratu koji je doveo do Aminova pada u travnju 1979. Tanzanija je pomogla stvaranje prijelazne vlasti u Ugandi (1981. tanzanijska se vojska povukla), a u prosincu 1980. za predsjednika je izabran Obote. Njegovu vlast osporavale su različite pobunjeničke skupine među kojima je najvažnija bila Vojska narodnog otpora (NRA), koju je predvodio Yoweri Museveni. Nakon državnog udara u srpnju 1985. i kratkoga razdoblja vojne vlasti generala Tita Okella, NRA je 24. I. 1986. osvojio Kampalu, Museveni je preuzeo vlast i uspostavio autoritarnu vladavinu, 1995. simbolično je obnovio unutarnja kraljevstva (bez političkih ovlasti) te je 1996. izabran za predsjednika na neposrednim izborima, dok je njegov Nacionalni pokret otpora (NRM) isprva djelovao kao jedina politička organizacija, a od legalizacije višestranačja 2005. dominantna je stranka. Protiv Musevenijeva režima borilo se više pobunjeničkih skupina (pojedine s uporištima u susjednim zemljama), a od sredine 1990-ih ugandska je vojska sudjelovala u građanskom ratu u DR Kongu. Museveni je učvrstio vlast referendumom 2000. te je ponovno biran za predsjednika na svim daljnjim izborima (2001., 2006., 2011., 2016., 2021., 2026), koji se održavaju u nepravičnim uvjetima, uz kontrolu vlasti i uz povremene oporbene prosvjede. Nestabilnost uzrokuju povremeni etnički sukobi (1999. i početkom 2000-ih) te djelovanje pobunjenika. U sjevernoj Ugandi od druge polovine 1980-ih oružanu pobunu predvodi Joseph Kony; njegova fundamentalistička »Gospodnja vojska otpora« (LRA) odgovorna je za više tisuća ubijenih civila (raseljenih je više od 2 milijuna), a zločinima su posebno izložena djeca, koju LRA masovno otima i regrutira. Početkom 2000-ih LRA djeluje i u DR Kongu, Južnom Sudanu i Srednjoafričkoj Republici (procjenjuje se da ga pomaže Sudan), dočim Ugandu u borbi protiv LRA podržavaju Afrička unija i UN (2005. Međunarodni kazneni sud izdao je potjernicu ua J. Konyjem), a vojno joj pomaže i SAD (oko 100 američkih vojnih savjetnika ondje je prisutno od 2011).
Politički sustav
Prema Ustavu od 8. X. 1995 (s amandmanima 2005. i 2018) Uganda je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Izvršnu vlast ima predsjednik države, koji je ujedno na čelu države i vlade. On imenuje i razrješava dužnosti premijera (koji mu pomaže u vođenju kabineta) te ministre, iz redova zastupnika Nacionalne skupštine. Predsjednika države biraju izravno svi državljani za razdoblje od 5 godina, bez ograničenja mandata. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština, koja broji 332 zastupnika biranih na mandat od 5 godina; 215 biraju državljani na općim izborima, 104 zastupnika imenovana su odlukom posebnih interesnih skupina (njih 79 biraju žene, 10 vojska, te po 5 invalidi, mladi i radnici), a 13 ih je imenovano po službenoj dužnosti. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Vrhovni sud, Apelacijski sud, Visoki sud i Ustavni sud. Država se administrativno dijeli na 4 regije, okruge i općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 9. listopada (1962).
Političke stranke
Narodni kongres Ugande (Uganda People’s Congress – akronim UPC), osnovan 1960., stranka je ljevice. Bio je na vlasti od osamostaljenja zemlje 1962. do državnog udara 1971. s Miltonom Oboteom kao premijerom te predsjednikom republike. Vratio se na vlast nakon pada režima Idija Amina 1979. te je pobijedio na izborima 1980. i vladao do državnog udara 1985. Ponovno legalno djeluje od obnove višestranačja 2005., a na svim izborima od 2006. treća je ili četvrta stranka s manjim brojem zastupnika. Nacionalni pokret otpora (National Resistance Movement – akronim NRM), osnovan 1986., konzervativna je stranka. Nastao je iz političkog krila gerilske Vojske nacionalnog otpora, koju je 1981. osnovao Yoweri Museveni i koja je preuzela vlast 1986. Vladao je kao jedina legalna politička organizacija od osnutka do 2005. kada je legalizirano višestranačje, a potom na svim izborima osvaja apsolutnu (najčešće i dvotrećinsku) zastupničku većinu (posljednji put 2026). Platforma nacionalnog jedinstva (National Unity Platform – akronim NUP), osnovana 2004., stranka je lijevoga centra. U parlamentu je zastupljena od 2021. kao druga stranka po broju zastupnika te vodeća u oporbi.
Kultura, književnost
Novija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje starih kultura na području današnje Ugande: raznovrsni predmeti, npr. zbirka malih, ukrasno oblikovanih kamenih oruđa s obilježjima kasnijega kamenog doba, obojena lončarija, kameno posuđe, čuvaju se u više ugandskih muzeja. Velika zbirka od 2500 izložaka iz paleolitičkoga razdoblja nalazi se u geološkome muzeju u Entebbeu. Pozornost se posvećuje njegovanju kulturnoga naslijeđa, razvoju glazbe na narodne motive te zapisivanju usmene predaje. – Književnost na engleskome jeziku, koja nastaje od posljednjih desetljeća XX. st., jedina je pisana ugandska književnost; vezana je i uz prevođenje djela s domaćih jezika na engleski. Sadrži mnoge karakteristične odlike i teme afričke književnosti kolonijalnog i postkolonijalnoga razdoblja (susret tradicionalnoga i suvremenoga, istoka i zapada, hibridnost književnih žanrova i drugo) te mnoge elemente usmene književnosti, koja je nastajala na jezicima svahili, luo i luganda te nekim manjim mjesnim jezicima. Ugandski književnici većinom djeluju kao istaknuti javni intelektualci, osnivači mnogih kulturnih institucija, novinari, sveučilišni nastavnici i drugo. U djelima često njeguju kritički odnos prema domaćim tradicijama i stranim utjecajima, najčešće tematizirajući položaj čovjeka izložena svakovrsnim sukobima u svakidašnjici. Književnik Okot p’Bitek (1931–82) pisao je pjesme, romane i eseje. Njegov spjev u »dva glasa«, spjevan na jeziku luo, susret dvaju svjetova izražava u jednoj pjesmi uronjenoj u tradiciju (»Lawinina pjesma« – »Song of Lawino«, 1966) te u drugoj (»Ocolova pjesma« – »Song of Ocol«, 1970) koja odbacuje tradiciju u ime napretka. Na jeziku ačoli objavio je roman »Lak Tark« (1953), koji je preveo na engleski, no objavljen je posmrtno (»Bijeli zubi« – »White Teeth«, 1989). Taban lo Liyong (pravo ime Mokotiyang Rekenet, r. 1939) istaknuti je pjesnik, teoretičar i esejist (»Posljednja riječ« – »The Last Word«, 1969; »Balade o nerazvijenosti« – »Ballads of Underdevelopment«, 1976; »Još jedna posljednja riječ« – »Another Last Word«, 1990., i drugo). Romanopisac i dramatičar Robert (Bellamino) Serumaga (1939–80) bio je istaknuti kulturni djelatnik i osnivač mnogih institucija (roman »Povratak sjenama« – »Return to Shadows«, 1969; kazališni komadi »Slonovi« – »The Elephants«, 1971; »Majangwa«, 1974., i drugo). Pjesnik, romanopisac i esejist Okello Oculi (r. 1942) autor je mnogih djela o dramatičnoj sadašnjosti (pjesničko i prozno djelo »Siroče« – »Orphan«, 1968; »Prostitutka« – »Prostitute«, 1968; »Kanta Riti«, 1972; »Pjesme suncu u nama« – »Songs for the Sun in Us«, 2000; politički esej »Razgovori na afričke teme: kretanja i ciljevi u XXI. st.« – »Discourses on African Affairs: Directions and Destinies for the 21st Century«, 1999). Pjesnik Richard Ntiru (r. 1946) napisao je dojmljivu pjesničku zbirku o suvremenom životu (»Napetosti« – »Tensions«, 1971). Istaknuto je djelovanje esejista i političara Mahmooda Mamdanija (r. 1947) te nekih drugih pisaca, osobito nakon pada I. Amina, kada su se mnogi vratili u zemlju (npr. Moses Isegwa, pravo ime Sey Wawa, r. 1963) i drugi.
