Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban 1353–77. i kralj 1377–91 (?, oko 1338 – ?, 10. III. 1391). Prvorođeni sin Vladislava Kotromanića i Jelene Bribirske, unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisave Nemanjić. Godine 1353. naslijedio je strica Stjepana II. Kotromanića, a za njegova su maloljetništva brigu o državnim poslovima vodili otac (do smrti 1354) i majka. Banski je naslov dijelio s mlađim bratom Vukom. Odnosi s Ugarskom bili su zategnuti unatoč dinastičkim vezama (Ludovik I. Anžuvinac bio je od 1353. oženjen Tvrtkovom rođakinjom Elizabetom Kotromanić), formalnoj političkoj podložnosti (Tvrtko je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja) i spremnosti na predaju dijelova bosanskih zemalja (Ludoviku je 1357. bio ustupljen Hum kao Elizabetin miraz), pa je tako Ludovik u ljeto 1363. poveo vojnu protiv Tvrtka pod izlikom obračuna s bosanskim krstjanima, ali je poražen morao uzmaknuti. Nakon toga Tvrtko se prozvao »milošću Božjom ban cijele Bosne«, čime je naglasio svoju neovisnost o Ludoviku. Vodio je i neprestane borbe s nepokornim bosanskim velikašima. U veljači 1366. izbila je pobuna koju je predvodio Vuk Kotromanić, pa su Tvrtko i njegova majka Jelena bili prisiljeni skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Zahvaljujući Ludovikovoj pomoći Tvrtko se sredinom 1367. vratio na vlast u Bosni porazivši pobunjenike. Pošto je učvrstio položaj sporazumom s bosanskim plemstvom, ubrzo je opet odbacio vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon smrti srpskog cara Uroša, iskoristivši razjedinjenost srpskih velikaša, Tvrtko je istaknuo pretenzije na srpsko prijestolje, pozivajući se na srodstvo s Nemanjićima. U savezu s knezom Lazarom Hrebeljanovićem porazio je 1373. protivnika i suparnika Nikolu Altomanovića, pa je stekao njegove zemlje oko gornje Drine i Lima. Sljedeće godine konačno se pomirio i s bratom Vukom, a u prosincu 1374. oženio se Dorotejom, kćeri bugarskog cara Ivana Stracimira. Početkom 1377. preoteo je Đurađu Balšiću Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je pod svoju vlast okupio znatan dio područja koje su nekoć držali Nemanjići. Idući korak bila je krunidba dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzimanje naslova »kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju«. Krunidbena svečanost održala se 26. X. 1377. vjerojatno u mjestu Mile kraj Visokog u srednjoj Bosni (a ne kraj Mileševa). Smrt Ludovika I. Anžuvinca dala je povod Tvrtku da se, kao sin Jelene Bribirske, umiješa u hrvatske prilike i proširi vlast pa je 1385. zaposjeo Hum, Livno, Duvno i Glamoč te stekao Kotor pod uvjetom da ne pruži potporu hrvatskim feudalcima (Ivan Paližna, braća Pavao, Ivaniš i Ladislav Horvat) koji su ustali protiv Ludovikove kćeri Marije. Međutim, 1386. okrenuo se protiv hrvatsko-ugarske kraljice i 1387. započeo osvajati hrvatske krajeve. Do ljeta 1390. pokorili su mu se i gradovi Split, Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula, a nakon toga uzeo je naslov »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«. Suparništvo s Balšićima, gospodarima Zete, uvuklo je od 1386. Tvrtka u ratove s Osmanlijama, ali je u bitki kraj Bileće 27. VIII. 1388. osmanska vojska bila poražena. Tvrtko je uputio i odrede pod vojvodom Vlatkom Vukovićem Kosačom u pomoć srpskim vojsci koja se suprotstavila Osmanlijama na Kosovu polju u lipnju 1389., smatrajući ishod boja svojom osobnom pobjedom. Dugo je podupirao Ladislava Napuljskoga, protivnika Sigismunda Luksemburgovca, s kojim se pomirio tek kratko prije smrti, u siječnju 1391. Pod Tvrtkovom je vladavinom Bosna izrasla u važan politički čimbenik u jugoistočnoj Europi, a kralj se brinuo i za razvoj gradova, trgovine i rudarstva.
